Harvardski psiholog 13 godina proučavao sramežljivu djecu i došao do iznenađujućih otkrića

Harvardski psiholog Jerome Kagan na početku svoje karijere bio je prilično čvrsto uvjeren u to kakvu ulogu u razvoju djeteta imaju urođene osobine, a kakvu utjecaji okoline.

„Odlučio sam se za psihologiju jer sam želio istražiti koliko je snažan utjecaj okoline. Naime, bilo mi je vrlo teško prihvatiti činjenicu da među djecom postoje urođene biološke razlike”, rekao je u intervjuu za YouTube kanal The Brainwaves Video Anthology.

Međutim, što je više istraživao odgoj, obiteljski život i druge utjecaje okoline, to je više shvaćao da mu u razumijevanju dječjeg temperamenta nedostaje važan dio slagalice. Želio je, naime, razumjeti što utječe na to hoće li dijete biti sramežljivo i povučeno ili otvoreno i društveno, piše Nova.rs.

Psiholozi istraživali odakle potječe sramežljivost

Kagan je ispričao da je razlike među dojenčadi različitih nacionalnosti primijetio već u dobi od samo tri mjeseca. To ga je dovelo do spoznaje da naš urođeni temperament mora imati biološku osnovu. Zato je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća započeo niz istraživanja u kojima je pratio djecu koju je, prema njihovim reakcijama, podijelio u dvije skupine – visoko reaktivnu i nisko reaktivnu.

Istraživači su promatrali kako dojenčad stara samo četiri mjeseca reagira na nepoznate podražaje. To je mogla biti nova igračka, vrtuljak iznad dječjeg krevetića ili boravak u nepoznatom okruženju. Visoko reaktivna dojenčad pritom je plakala te nekontrolirano mahala rukama i udarala nogama, dok su nisko reaktivna uglavnom ostajala mirna i gotovo nisu reagirala na promjene.

Djecu s najizraženijim karakteristikama na oba kraja spektra istraživači su odabrali za višegodišnje praćenje. Mnoge su pratili sve do adolescencije, a neke čak i u odrasloj dobi. Kagan je tako nekoliko desetljeća istraživao temperament, a njegova brojna otkrića znatno su pridonijela današnjem razumijevanju sramežljivosti kod djece. Portal Upworthy izdvojio je neke od najzanimljivijih zaključaka njegovih istraživanja.

Sramežljivost uglavnom ima fiziološku osnovu

Kagan je utvrdio da je već dojenčad u dobi od tri ili četiri mjeseca relativno jednostavno svrstati u skupinu visoko ili nisko reaktivne djece.

Njegova su istraživanja s vremenom pokazala da sramežljivost, odnosno visoka reaktivnost, proizlazi iz pretjerano aktivnog ili preosjetljivog živčanog sustava. Zbog razlika u građi mozga i njegovim kemijskim procesima neki su ljudi osjetljiviji na podražaje iz okoline. Kagan je te razlike mogao uočiti čak i u aktivnosti amigdale, dijela mozga koji ima važnu ulogu u instinktima preživljavanja i reakciji „bori se ili bježi”.

Ranija istraživanja često su promatrala sramežljivost kao nepromjenjivu osobinu ličnosti, no Kaganove dugogodišnje studije pokazale su da ona često ima biološku osnovu te da može biti i nasljedna. To je otkriće predstavljalo važnu prekretnicu u razumijevanju sramežljivosti.

U nekim je slučajevima utvrdio i da se sramežljivost može razviti kasnije u životu, primjerice zbog traumatičnih iskustava u obiteljskom okruženju ili drugih vanjskih čimbenika, piše Nova.rs.

Sramežljivost nije nepromjenjiva osobina

Jedan od najzanimljivijih zaključaka Kaganovih dugogodišnjih istraživanja bio je da se sramežljivost s vremenom može mijenjati. Iako je ukorijenjena u funkcioniranju našeg živčanog sustava i kemijskim procesima u mozgu, neka su djeca uključena u istraživanje s godinama postajala manje sramežljiva i osjetljiva na podražaje, dok su druga postajala sramežljivija.

„Kad bismo pratili desetero izrazito sramežljive jednogodišnje djece, prema mojoj procjeni samo bi troje među njima ostalo izrazito sramežljivo i u adolescenciji”, rekao je Kagan 1991. godine, kako je izvijestio studentski list The Harvard Crimson.

Kod djece s najizraženijom sramežljivošću vjerojatnost da će se ta osobina s vremenom promijeniti bila je najmanja. Sramežljiva djeca mogu izrasti u samouvjerene ljude, ali tragovi u mozgu ostaju.

Važan nastavak Kaganovih istraživanja bilo je i snimanje mozga otprilike 20 godina kasnije. Istraživači su ponovno proučili neke pojedince kod kojih je Kagan još u ranom djetinjstvu prepoznao izrazitu sramežljivost, odnosno visoku reaktivnost.

Utvrđeno je da su mnogi od njih u odrasloj dobi postali manje plašljivi. Naučili su prevladavati sramežljivost te nastupati samouvjerenije i odlučnije.

Unatoč tome, snimke njihovih mozgova i dalje su pokazivale izrazito aktivnu i osjetljivu amigdalu. To nije samo potvrdilo Kaganovu prvotnu pretpostavku da sramežljivost ima biološku osnovu nego je pokazalo i da su se mnogi pojedinci s godinama naučili učinkovito nositi sa svojom sramežljivošću.

Razvili su društvene vještine i načine suočavanja s neugodnim osjećajima koji su im pomogli prevladati ograničenja urođenog temperamenta.

Što je ključno za roditelje sramežljive djece?

Ako razumijemo da sramežljivost može biti nasljedna, ali ne nužno i nepromjenjiva fiziološka osobina, lakše ćemo razumjeti djecu koja su osjetljivija od svojih vršnjaka.

Povučena djeca, naime, nisu problematična ni tvrdoglava. Njihov živčani sustav jednostavno snažnije reagira na podražaje i situacije koje drugu djecu možda uopće ne uznemiruju.

Roditelji, učitelji i svi koji redovito provode vrijeme s djecom često se pitaju kako najbolje pristupiti sramežljivom djetetu.

Kagan je upozorio da je najveća pogreška koju možemo napraviti pretjerano pritiskanje djeteta i prisiljavanje na situacije u kojima se ne osjeća ugodno.

„Morate biti oprezni. Takvu djecu ne smijete previše prisiljavati na uključivanje u skupinu i druženje s drugima”, rekao je za The Harvard Crimson.

S druge strane, blago poticanje i postupno razvijanje društvenih vještina, samopouzdanja te načina suočavanja s neugodnim situacijama mogu donijeti brojne pozitivne promjene.

Kagan se posebno zalagao za pristup u kojem se dijete unaprijed priprema za nepoznate okolnosti. Prije početka školske godine može, primjerice, upoznati učitelja, razgledati novu učionicu te se, kad god je to moguće, postupno upoznavati s novim ljudima, stvarima i situacijama.

Mozak sramežljive osobe možda će joj uvijek slati poruku da je svijet opasan, ali ona može naučiti kako reagirati na te osjećaje i prilagoditi im svoje ponašanje.

Postoji li povezanost između sramežljivosti i plavih očiju?

Kagan je tijekom istraživanja primijetio još jednu zanimljivost – sramežljiva djeca koju je pratio češće su imala plave oči. Čak je pretpostavio da bi genetski čimbenici koji određuju boju očiju mogli biti povezani s onima koji utječu na osjetljivost živčanog sustava na podražaje.

Međutim, kasnija istraživanja tu povezanost ili nisu potvrdila ili su pokazala da je vrlo slaba. Kagan je također utvrdio da su povučena djeca uključena u njegova istraživanja često izrasla u visoke i vitke osobe.

Osim toga, bila su sklonija tegobama poput peludne hunjavice i ekcema, što je povezivao s povišenim razinama hormona stresa.