Ima li Trump demenciju? Čak i da ima, to ga ne bi opravdalo

Dovodeći u pitanje Trumpovu mentalnu sposobnost za obnašanje dužnosti, različiti komentatori sugerirali su da ima maligni narcizam, Alzheimerovu bolest ili frontotemporalnu demenciju te da doživljava ubrzano kognitivno propadanje i „duboku psihološku krizu“.

Posebno se zadržala tvrdnja o frontotemporalnoj demenciji. Ovaj oblik demencije može utjecati na prosuđivanje, empatiju, jezične sposobnosti i kontrolu impulsa.

Trumpovi kritičari tvrde da frontotemporalna demencija objašnjava njegove sve žešće prijetnje, vulgarnosti i sklonost da govori nepovezano.

No je li frontotemporalna demencija doista odgovor?

Postavljanje takve dijagnoze izdaleka nije samo neodgovorno – ono je nemoguće, piše The Conversation. Također može nenamjerno pružiti Trumpu „izlaz“ za uvredljivo, ali namjerno ponašanje, dok istovremeno povećava stigmu prema osobama koje žive s demencijom.

Što je frontotemporalna demencija?

Frontotemporalna demencija opisuje skupinu neurodegenerativnih poremećaja koji uglavnom zahvaćaju frontalne i temporalne režnjeve mozga. To su regije odgovorne za ponašanje, osobnost, jezik i donošenje odluka.

Za razliku od demencije uzrokovane Alzheimerovom bolešću, frontotemporalna demencija rijetko započinje gubitkom pamćenja. Umjesto toga, rani simptomi uključuju promjene u društvenom ponašanju, emocionalnoj regulaciji ili jezičnim sposobnostima.

Postoji nekoliko varijanti. Najčešća je bihevioralna varijanta, koja se očituje postupnim pogoršanjem načina na koji se osoba ponaša, komunicira s drugima i izražava svoju osobnost.

Frontotemporalna demencija je rijetka. Svake godine dijagnosticira se kod otprilike dvije do tri osobe na 100.000 stanovnika diljem svijeta. U svakom trenutku oko devet od 100.000 ljudi živi s ovim stanjem.

Kako se dijagnosticira?

Dijagnoza je složena i ne može se temeljiti samo na promatranju.

Za postavljanje dijagnoze multidisciplinarni tim stručnjaka proučava osobnu i medicinsku povijest osobe. To uključuje informacije od članova obitelji, neurološke preglede i formalna kognitivna testiranja kako bi se razmotrile moguće dijagnoze.

Snimanja mozga, poput MR-a ili PET-a, koriste se za utvrđivanje promjena u strukturi i funkciji mozga. U nekim slučajevima provodi se i genetsko testiranje ako obiteljska anamneza upućuje na nasljedni rizik.

„Moguća“ dijagnoza zahtijeva da osoba pokazuje najmanje tri od šest ključnih obilježja:

• dezinhibicija
• apatija
• gubitak empatije
• kompulzivno ponašanje
• hiporalnost (pojačana sklonost istraživanju predmeta ustima)
• gubitak izvršnih funkcija, odnosno sposobnosti planiranja i donošenja odluka

Važno je da se ta obilježja jasno pogoršavaju tijekom vremena.

No to je tek početak. Za „vjerojatnu“ dijagnozu potrebno je imati i nalaze snimanja mozga te jasne promjene u sposobnosti osobe da samostalno funkcionira u svakodnevnom životu.

„Definitivna“ dijagnoza može se potvrditi samo genetskim testiranjem ili dokazom promjena u mozgu povezanih s bolešću. To je moguće tek nakon smrti, jer zahtijeva fizički pregled moždanog tkiva.

Čak i uz ove kriterije, frontotemporalna demencija ostaje jedna od najtežih bolesti za točno dijagnosticiranje. Njezini simptomi često se preklapaju s psihijatrijskim poremećajima poput bipolarnog poremećaja i shizofrenije, a način na koji se očituje jako varira među osobama.

Zbog toga je nužna pažljiva diferencijalna dijagnoza kojom se isključuju druga stanja.

Zašto ne bismo smjeli dijagnosticirati na daljinu

Dijagnosticiranje frontotemporalne demencije – ili bilo kojeg oblika demencije – složen je proces. Svaka „dijagnoza“ postavljena bez susreta s osobom ili bez uvida u kliničke dokaze samo je spekulacija.

No postoje i druge opasnosti u pripisivanju kontroverznog ponašanja demenciji, poput Trumpove nedavne prijetnje da će „uništiti cijelu civilizaciju“ ako Iran ne ispuni američke zahtjeve.

Prvo, pripisivanje ponašanja koje nam se ne sviđa demenciji smanjuje odgovornost za namjerne postupke.

Znamo da frontotemporalna demencija utječe na dijelove mozga koji kontroliraju impulse i društveno razumijevanje. Ona ne objašnjava politički ekstremizam, strateško odlučivanje ili ideološka uvjerenja – osobito ako su dugotrajna.

Drugo, to dodatno stigmatizira osobe koje žive s tim stanjem, učvršćujući ideju da su osobe s demencijom nepredvidive, opasne ili moralno kompromitirane.

Ta stigma i dalje predstavlja veliku prepreku kvalitetnoj skrbi i prevenciji demencije. Pogrešna shvaćanja mogu odgoditi dijagnozu, obeshrabriti obitelji da potraže pomoć i povećati izolaciju oboljelih.

Kod frontotemporalne demencije, gdje su promjene osobnosti već često pogrešno shvaćene, rizik od pogrešnog prikazivanja posebno je velik.

Etika suzdržanosti

Ljudi imaju potrebu razumjeti uznemirujuće događaje. Ta sklonost negativnom tumačenju pomogla nam je u evoluciji, ali stvara određenu asimetriju.

Kada se lideri ponašaju pozitivno, njihovi postupci rijetko se pripisuju neurološkom zdravlju. No kada je ponašanje problematično, postoji snažan impuls da ga se medicinski objasni. Takav selektivan pristup pretvara dijagnozu u retoričko sredstvo, a ne u kliničko pitanje.

Zdravlje političkih lidera legitimna je tema javnog interesa. No postoji razlika između izvještavanja utemeljenog na dokazima (koje se temelji na dostupnim medicinskim informacijama) i spekulativnog dijagnosticiranja na temelju promatranja izdaleka.

Medicinski stručnjaci već dugo prepoznaju tu granicu. Etičke smjernice upozoravaju na dijagnosticiranje bez pregleda, jer to narušava povjerenje u medicinu i medije.

Spekulacije o demenciji mogu se činiti kao način da se objasni ponašanje koje je teško razumjeti ili moralno problematično. No one su loša zamjena za kliničku preciznost, piše The Conversation.

Za osobe koje žive s frontotemporalnom demencijom to znači da se ozbiljna neurološka bolest pretvara u usputnu metaforu – koja malo toga objašnjava, a mnogo šteti.