Zašto je kod nas na Jadranu hrana skuplja nego drugdje? Stručnjak: Za mnoge proizvode nema opravdanja

U prvom redu, gosti se žale na cijene hrane, i to one koja se ne može svrstati među lokalne specijalitete poput pizze, hamburgera, ćevapčića, tjestenine, sladoleda...

Proljetos, u jeku rata na Bliskom istoku, kada je Hormuški tjesnac bio zatvoren, a opskrbni lanci uzdrmani zbog čega su neki predviđali nestašicu hrane u vrijeme turističke sezone, prof.dr.sc. Ivo Grgić s Odsjeka za agrarnu ekonomiku Agronomskog fakulteta u Zagrebu rekao nam je kako ne strahuje od nestašica jer je domaće tržište malo, ali je izrazio bojazan da bi zbog manje ponude cijene hrane mogle biti znatno više.

"Treba razlikovati tri stvari"

Sada, sredinom srpnja, kada počinje vrhunac turističke sezone, prof. Grgića smo pitali što je razlog visokim cijenama na Jadranu na koje se turisti žale. I zašto je u Italiji, Španjolskoj ili Turskoj jeftinije?

"Treba razlikovati tri stvari. Jedno su proizvođačke cijene koje dobivaju proizvođači. Drugo su cijene u maloprodaji i treće su cijene u ugostiteljstvu, a na svaku od njih djeluju različiti čimbenici. Cijene koje dobivaju proizvođači ovise o ponudi i potražnji. U maloprodaji djeluju trgovački lanci na što nemamo utjecaja. Poznato je da prije turističke sezone u pojedinim dijelovima države maloprodajne cijene, posebno najtraženijih proizvoda poput voća, povrća i kvalitetnijeg mesa, blago idu gore. A u ugostiteljstvu bi trebalo vidjeti koliko je država svojim nametima pripomogla tomu da cijene još više odu gore. Ali ako je cijena u ugostiteljstvu otišla gore, to ne znači da su domaći proizvođači imali više otkupne cijene mesa, mlijeka ili nečeg trećeg."

"I s 2 eura za klip kukuruza imali bi lijepu zaradu"

U Italiji ili Španjolskoj hrana je jeftinija jer je hrvatsko tržište malo - dodaje Grgić.

"A kad je tržište malo, manja je i konkurencija proizvođača, otkupljivača i veletrgovaca pa su cijene puno više. No za skupoću mnogih proizvoda nema opravdanja", kaže.

Jedan od takvih proizvoda nad čijom su cijenom ovih dana mnogi zdvajali, pečeni je ili kuhani kukuruz koji prodavači na nekim jadranskim plažama prodaju za čak pet eura, dok mu je nabavna cijena pet eurocenti po klipu.

"Da ga prodaju za dva eura našlo bi se opravdanje. I s tom bi cijenom imali lijepu zaradu. Ali za cijenu od pet eura nema opravdanja. No to je zakon ponude i potražnje. Taj koji to prodaje, danas će prodati 50 klipova i zaraditi 250 eura, ali sutra možda neće."

Zašto kava u Posavskim Bregima košta kao u Rimu?

Grgić nudi i primjer svepopularne kave.

"Uvijek se postavlja pitanje zašto je kava kod nas skupa. Ona nije esencijalna namirnica, ali je svi svakodnevno konzumiramo. Pa se iznenadimo kada vidimo da je šalica kave u Rimu 1,60, a u središtu Lisabona 1,50 euro, dok je ovdje kod mene u lokalnoj krčmi u Posavskim Bregima - 1,60 eura. Ako je ogroman promet u središtu nekog velikog grada, za očekivati je da ta kava bude jeftinija, zbog velike potražnje i zakona velikih brojki u odnosu na krčmu u Posavskim Bregima gdje je ugostitelju teško pokriti fiksne troškove - najam, radnu snagu, nabavku materijala, a da mu na kraju nešto i ostane."

Ovdašnji ljudi koji ljetuju vani govore kako su u Italiji ili Španjolskoj jeli kvalitetnu bijelu ribu puno jeftinije nego u Hrvatskoj.

"Nema jamstva da je riba koju su tamo jeli iz Sredozemlja, ali tržišta u Italiji i Španjolskoj tolik su velika da tamo imate jedan veliki distribucijski centar odakle dolazi riba koju tamo dovoze veliki prekooceanski brodovi. A kad je tržište veliko, cijene su niže. Rim ima skoro tri milijuna stanovnika i u usporedbi sa Zadrom, tamo se u jednoj ulici pojede ribe koliko u cijelom Zadru. Male količine hrane dolaze k nama, a troškovi transporta su visoki i to djeluje na cijenu. Mi smo malo tržište i to je naš ograničavajući faktor", tumači Grgić.

"Dižu cijene bez razmišljanja što će biti sutra"

No postoje i rješenja, kaže. Jedno bi bilo kada bi se mali proizvođači udružili pa zajedno plasirali svoje proizvode u vrijeme turističke sezone.

"Ljeti nam dolaze gosti koji su platežno izdašniji i koji ovdje žele jesti domaće proizvode, a ne proizvode iz svojih država. A problem je kad dođe turistička sezona što na Jadranu nemate jamstva da ćete im moći ponuditi domaću rajčicu, koja je izvrsna. Što vrijedi ako deset malih proizvođača rajčice idu svaki samostalno? Pa neće hotelijeri čekati hoće li im ovi kada i koliko dobaviti. Pitanje je sigurnosti opskrbe pa se sklapaju dugoročni ugovori. Tako to najčešće funkcionira između turističke industrije i agrokompleksa."

"Kod nas još nije dovoljno razvijen natjecateljski duh, a cijene se često dižu nerezonski i bez razmišljanja o tome što će biti sutra. Uloga države u tome je vrlo mala. Ne možete ugostitelju ograničiti cijene. On će postaviti cijenu kakvu želi. E sad, hoće li to netko platiti ili neće, to je rizik njegove odluke", dodao je Grgić.

Hoće li najesen biti još skuplje?

A na pitanje što će biti s cijenama hrane najesen, kad turisti odu, naš sugovornik kaže kako određena opasnost postoji.

"Koliko god ove visoke temperature bez oborina pogodovale proizvodnji pšenice koja je odlično rodila - imamo je oko 1,1 milijun tona - pitanje je koliko nedostatak vlage pogoduje drugim kulturama koje dolaze kasnije, poput kukuruza ili povrća s kojim smo inače deficitarni. Postoji opasnost da će proizvodnja tih kultura biti niža. No u tome će stradati proizvođači. Potrošači ne bi taj manjak trebali toliko osjetiti. Mesa na tržištu ima dovoljno, svinjetine ima po vrlo prihvatljivim cijenama u maloprodaji - od 3 do 4,5 eura po kilogramu. No teško je išta reći jer kod nas cijene idu gore i kad malo proizvodimo i kad puno proizvodimo jer na sve to utječu špekulanti i monopolisti u otkupu. A mi u otkupu nemamo veliku konkurenciju jer smo malo tržište. Cijene će najesen nešto rasti jer uvijek rastu prije Božića i Nove godine, ali plaće neće rasti pa će se kupovna moć smanjiti. No hranu će ljudi i dalje kupovati jer moraju jesti", zaključio je prof. Grgić.