Preselila u Dansku u potrazi za boljim životom: "Trebalo mi je šest godina da shvatim jednu važnu stvar"

Danska je poznata po radnoj kulturi u kojoj zaposlenici ne moraju provoditi beskrajne sate u uredu kako bi dokazali svoju vrijednost. Međutim, Brooke je ubrzo shvatila da promjena države ne znači automatski i promjenu životnih navika.

Iako je živjela u zemlji koja potiče odmor, obiteljski život i slobodno vrijeme, nastavila je raditi gotovo istim tempom kao u Americi. Bilo joj je teško prihvatiti činjenicu da ne mora neprestano biti produktivna.

Tek šest godina poslije, kako je ispričala za CNBC, počela je shvaćati zašto Danci imaju toliko drukčiji odnos prema poslu.

Prije preseljenja radila je u glazbenoj industriji u New Yorku i Los Angelesu, gdje je gotovo neprestana dostupnost bila sastavni dio posla. Telefon je mogao zazvoniti u bilo koje doba dana ili noći, a profesionalni uspjeh često se mjerio brojem angažmana, kontakata i obavljenih zadataka.

Radila je više od 40 sati tjedno, a poslovne obveze nisu prestajale ni tijekom vikenda i blagdana. Prisjeća se da je jedan Dan zahvalnosti provela radeći, dok je njezina obitelj slavila u susjednoj prostoriji.

Vjerovala je da će joj Danska omogućiti da napokon promijeni takav način života. Ipak, pokazalo se da je mnogo lakše promijeniti adresu nego način razmišljanja.

U Danskoj je doživjela kulturološki šok

Već prvih dana na novom poslu primijetila je koliko se danske poslovne navike razlikuju od američkih.

Dok je ona bila naviknuta preskakati stanku za ručak i jesti za radnim stolom, njezini kolege svakodnevno su se okupljali u kantini već u 11:30 sati. Zajednički obrok smatrao se uobičajenim dijelom radnog dana, a ne gubitkom dragocjenog vremena.

Iznenadilo ju je i to što telefonski razgovori nisu bili poželjni u zajedničkom radnom prostoru. Za njih su postojale posebne prostorije kako se ne bi ometalo druge zaposlenike.

Posebno joj se svidjela tradicija poznata kao fredagsbar, kada se zaposlenici petkom okupljaju uz piće i grickalice, često već tijekom poslijepodneva.

Danska ima i drukčije standarde kada je riječ o radnom vremenu. U mnogim sektorima uobičajeni radni tjedan traje 37 sati, a zaposlenici imaju pravo na pet tjedana godišnjeg odmora.

Prema danskim propisima, radnici imaju pravo i na tri uzastopna tjedna glavnog godišnjeg odmora u razdoblju od 1. svibnja do 30. rujna.

Za nekoga tko je dolazio iz američke poslovne kulture sve je to zvučalo gotovo idealno.

Međutim, Brooke je i dalje osjećala potrebu neprestano dokazivati koliko vrijedi i koliko je predana poslu. Bojala se da će, ako počne koristiti sve pogodnosti koje su joj dostupne, drugi pomisliti da nije dovoljno ambiciozna.

Radila je dok su svi bili na odmoru, a rezultat ju je iznenadio

Najveći problem predstavljali su godišnji odmori.

Budući da nije bila naviknuta na toliko slobodnih dana, u početku ih je čuvala za poslije. Pojedine dane na kraju nije ni iskoristila, a pokušaji da ih prenese u sljedeće razdoblje nisu uvijek bili uspješni.

Zatim je odlučila koristiti godišnji odmor krajem godine, ali otkrila je da je tada poslovni tempo u Danskoj često vrlo intenzivan. Zbog dugih ljetnih odmora mnoge obveze i projekti koncentrirani su u preostalom dijelu godine.

Zato je nastavila raditi čak i kada je službeno bila na godišnjem odmoru.

Posebno je zanimljivo njezino iskustvo tijekom ljeta, kada mnoge danske tvrtke rade smanjenim kapacitetom jer zaposlenici koriste godišnje odmore.

Brooke je mislila da će, ako ostane raditi dok su drugi odsutni, pokazati iznimnu profesionalnost. Vjerovala je da će njezina požrtvovnost biti primijećena i cijenjena.

Dogodilo se upravo suprotno.

Budući da su kolege i poslovni suradnici bili na odmoru, mnoge zadatke jednostavno nije mogla dovršiti. Umjesto osjećaja postignuća pojavili su se frustracija i krivnja zbog nedovoljne produktivnosti.

Kada je o tome razgovarala sa suprugom Dancem i kolegama, shvatila je da oni uopće nemaju takav problem. Za njih je bilo sasvim prirodno da tijekom odmora ne razmišljaju o poslu.

Prije otprilike tri godine napokon je počela koristiti godišnji odmor tijekom ljeta, ali ni tada se nije uspjela potpuno opustiti.

Uz redoviti posao prihvaćala je različite angažmane, od glazbenih festivala do radionica i javnih nastupa. Tako je, unatoč slobodnim danima, sa suprugom i dvjema kćerima često provodila samo jedan zajednički tjedan godišnjeg odmora.

Suprug ju je podsjetio da mnoge danske obitelji bez problema provedu tri ili četiri tjedna zajedno, bez prekidanja odmora zbog poslovnih obveza.

Jedan tjedan promijenio joj je pogled na život

Brooke je dugo pokušavala prihvatiti i danski koncept hygge, koji podrazumijeva uživanje u jednostavnim stvarima, ugodnoj atmosferi i trenucima bez žurbe.

Kupovala je sve što se obično povezuje s takvim načinom života: svijeće, knjige, pribor za pletenje i sastojke za pripremu domaćih slastica.

Ali ništa od toga nije pomagalo.

Čak i kada bi imala dovoljno vremena, nije uspijevala smiriti misli i prestati razmišljati o obvezama.

Prekretnica se dogodila ove godine, kada je s obitelji provela tjedan dana u ljetnoj kući svoje svekrve.

Prije nije razumjela zašto Danci toliko vole odlaziti u vikendice udaljene svega nekoliko sati vožnje od svojih domova, osobito kada ni lijepo vrijeme nije zajamčeno.

Ovoga puta odlučila je pokušati.

Tijekom tih sedam dana čitala je, šetala, boravila u prirodi i uživala u obrocima na suncu. Nije pokušavala svaki trenutak ispuniti nekom korisnom aktivnošću.

Ono što bi joj samo nekoliko mjeseci prije djelovalo dosadno sada je postalo dragocjeno iskustvo.

Po povratku je primijetila da se osjeća odmornije, bolje raspoloženo i kreativnije. Imala je više energije, lakše je dolazila do novih ideja i napokon shvatila zašto ljudi toliko inzistiraju na pravom odmoru.

Nije sigurna što je točno izazvalo promjenu. Moguće je, smatra, da se jednostavno umorila od višegodišnjeg forsiranja ili da je napokon prestala osjećati krivnju svaki put kada ništa ne radi.

Najvažnija lekcija koju je naučila tijekom šest godina života u Danskoj jest da odmor nije nagrada koju čovjek mora zaslužiti iscrpljujućim radom.

Shvatila je da briga o sebi ne znači nedostatak ambicije, kao i da slobodno vrijeme ne mora biti prepreka profesionalnom uspjehu.

Priznaje da još nije postigla savršenu ravnotežu između poslovnog i privatnog života i da možda nikada neće.