Putin povukao potez koji bi ga mogao skupo stajati: Otvorio novu krizu 8000 kilometara od Ukrajine

Putin je 13. kolovoza prvi put tijekom više od četvrt stoljeća na vlasti posjetio otok Etorofu, koji Rusi nazivaju Iturup. Riječ je o jednom od četiri otoka koja Japan smatra svojim teritorijem, dok ih Rusija kontrolira od završetka Drugog svjetskog rata.

Posjet je izazvao oštru reakciju Tokija. Japanska premijerka Sanae Takaichi ocijenila je Putinov potez „apsolutno neprihvatljivim”, dok je ministar vanjskih poslova Toshimitsu Motegi pozvao ruskog veleposlanika Nikolaja Nozdreva kako bi mu uručio službeni prosvjed.

Putin, međutim, nije pokazao spremnost na popuštanje. Tijekom sastanka Šangajske organizacije za suradnju u Kirgistanu 2. rujna izjavio je da je za pogoršanje odnosa dviju zemalja "u potpunosti kriv Japan”.

Japanski dužnosnici uzvratili su da je pravi uzrok pogoršanja odnosa ruska agresija na Ukrajinu, a ne politika Tokija.

Otoci koje su Sovjeti zauzeli nakon Drugog svjetskog rata

Teritorijalni spor Rusije i Japana traje desetljećima, a njegovi korijeni sežu u 19. stoljeće.

Prema sporazumu iz Shimode iz 1855. godine, granica između tadašnjeg Ruskog Carstva i Japana povučena je tako da su sva četiri danas sporna otoka pripala Japanu.

Dvadeset godina poslije Rusija je Japanu prepustila ostatak Kurilskih otoka u zamjenu za potpunu kontrolu nad Sahalinom.

Situacija se promijenila tek 1945. godine, kada su sovjetske snage zauzele otoke neposredno nakon japanske kapitulacije u Drugom svjetskom ratu.

Kako navodi bne IntelliNews, Moskva danas pokušava svoju kontrolu nad otocima prikazati kao povijesno pravo, iako je Japan njima upravljao gotovo cijelo stoljeće prije dolaska sovjetskih snaga.

Istodobno, autor podsjeća da su izvorni stanovnici ovog područja pripadnici naroda Ainu, zbog čega nijedna od dviju država ne može tvrditi da je njezino stanovništvo izvorno naseljavalo to područje.

Sovjetski Savez 1956. godine čak je pristao Japanu vratiti otok Shikotan i skupinu otočića Habomai, pod uvjetom da dvije zemlje potpišu mirovni sporazum.

Međutim, takav sporazum nikada nije sklopljen, a Putin danas inzistira na tome da je teritorijalno pitanje zatvoreno.

Rusija pokazuje vojnu silu, ali rat joj prazni državnu blagajnu

Uoči Putinova posjeta spornim otocima rusko Ministarstvo obrane organiziralo je velike vojne vježbe u Japanskom i Ohotskom moru, kao i u sjeverozapadnom dijelu Tihog oceana.

U manevrima je sudjelovalo oko 60 ratnih brodova, 30 zrakoplova i više od 13.000 vojnika, a provedena su i bojna gađanja u blizini spornih teritorija.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova dodatno je zaoštrilo retoriku u rujnu, kada je glasnogovornica Marija Zaharova zatražila da Japan ukloni američke raketne sustave „Typhon” s otoka Kyushua.

Zaharova je poručila i da Tokio mora prihvatiti rezultate Drugog svjetskog rata, uključujući teritorijalne promjene koje su uslijedile.

Ipak, kako ocjenjuje bne IntelliNews, rusko demonstriranje sile dolazi u trenutku kada Moskva ima sve manje financijskih mogućnosti za otvaranje novih sukoba.

Prema podacima Janisa Klugea iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove, vojni rashodi činili su čak 44 posto ukupne potrošnje ruskog saveznog proračuna u prvoj polovici 2026. godine.

Za vojne potrebe izdvojeno je 10,7 bilijuna rubalja, odnosno oko 133 milijarde dolara.

Istodobno su prihodi od poreza na naftu u kolovozu pali za približno 22 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, dok je proračunski deficit već bio 70 posto veći od planiranog.

Autor analize smatra da Rusija, koja više od četiri godine nije uspjela ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini, nema kapaciteta za otvaranje drugog ozbiljnog bojišta, ovaj put gotovo 8000 kilometara od svojih zapadnih granica.

Zbog toga vojne vježbe i raspoređivanje snaga na otocima vidi prvenstveno kao političku predstavu namijenjenu i domaćoj javnosti.

Putin prijeti Japanu, a potreban mu je njegov novac

Jedan od najvećih paradoksa ruske politike prema Japanu jest činjenica da Tokio ostaje među najvažnijim kupcima ruskih energenata na istoku.

Japanske kompanije Mitsui i Mitsubishi imaju udjele od 12,5 i 10 posto u projektu Sahalin-2, dok japanski konzorciji kontroliraju 30 posto projekta Sahalin-1.

Samo Sahalin-2 osigurava približno devet posto japanskih potreba za ukapljenim prirodnim plinom.

Unatoč političkim napetostima, Moskva je u rujnu smanjila količinu plina iz tog projekta namijenjenu domaćem tržištu na ruskom Dalekom istoku, čime je povećala količine raspoložive za izvoz.

Američka izuzeća od sankcija koja omogućuju te isporuke vrijede do 18. prosinca 2026. godine.

Međutim, gospodarska ovisnost nije jednaka s obje strane.

Japan bi, uz određene dodatne troškove, mogao pronaći alternativne dobavljače plina. Rusija, koja je izgubila velik dio europskog energetskog tržišta, ima znatno manje mogućnosti za pronalazak novih kupaca.

Zbog toga, prema autorovoj ocjeni, Moskva riskira da svojim političkim provokacijama ugrozi jedan od rijetkih preostalih stabilnih izvora prihoda.

Kina koristi Putinovu slabost i traži jeftin plin

Rusija ne može računati ni na to da će Kina bezuvjetno nadoknaditi eventualni gubitak japanskog tržišta.

Iako su Moskva i Peking posljednjih godina znatno produbili vojnu i političku suradnju, njihovi gospodarski odnosi temelje se na bitno drukčijoj računici.

Kako je objavio Wall Street Journal, kineski dužnosnici spremni su podržati izgradnju plinovoda „Snaga Sibira 2” samo ako cijena ruskog plina bude približno 50 dolara za 1000 prostornih metara.

Prema procjeni Sergeja Vakulenka iz Carnegiejeva centra za Rusiju i Euroaziju, Rusiji je potrebno oko 125 dolara za istu količinu plina kako bi projekt bio gospodarski isplativ na granici.

To znači da Peking, koristeći oslabljenu pregovaračku poziciju Moskve, pokušava osigurati energente po cijenama koje Rusiji donose vrlo malu ili nikakvu zaradu.

Ruske projekcije već pokazuju da će Kina ove godine plaćati plin oko 39 posto jeftinije od drugih Gazpromovih izvoznih kupaca.

Istodobno, prema navodima analize, kineski dužnosnici razvijaju kontakte s različitim predstavnicima ruske elite, imajući na umu i političku budućnost zemlje nakon Putina.

Autor zaključuje da se Peking ponaša kao partner kojemu je važnija povoljna cijena energenata nego osobni odnos s ruskim predsjednikom.