Mustafić: Proces genocida nije završen dok traje glorifikacija ratnih zločina

Govorila je o negiranju i glorifikaciji ratnih zločina, razlikama između pravnog i historiografskog razumijevanja genocida, ulozi obrazovanja te suočavanju nizozemskog društva s odgovornošću za Srebrenicu.

„Žalosno je, ali nažalost očekivano, jer glorifikacija ratnih zločinaca i njihovih djela zapravo je zadnja faza genocida. Mnogi misle da je negiranje genocida zadnja faza, ali ako se negiranje dopusti bez ozbiljnih posljedica, onda ono prelazi u glorifikaciju ratnih zločina. To je upravo ono što vidimo danas i u Srbiji i u manjem entitetu Bosne i Hercegovine“, rekla je Alma Mustafić.

„Proces genocida nije završen“

Objasnila je kako se pravno i historiografsko razumijevanje genocida razlikuju.

„Proces genocida nije završen dok god traje ta zadnja faza, odnosno slavljenje i glorifikacija ratnih zločina i njihovih djela. To je zadnja faza genocida u kojoj se trenutno, nažalost, nalazimo.“

Dok se pravnici, kaže, fokusiraju na pravnu definiciju genocida određenu Konvencijom UN-a, povjesničari genocid promatraju kao širi politički i društveni proces.

„Počinje vrlo suptilno, podjelama na 'mi i vi', dehumanizacijom drugog i drugačijeg, preko polarizacije društva, priprema, progona, ubijanja ljudi, pa tek onda dolaze negiranje i glorifikacija genocida. Ubijanje ljudi tek je deveti stupanj u tom čitavom procesu i ne može se dogoditi prije ovih prethodnih procesa.“

Upravo tu, navodi, postoji važna razlika između pravnika i povjesničara.

"Povjesničari gledaju na genocid kao jedan širi proces koji se događa desetljećima u društvu. Zato se povjesničari u akademiji slažu da se genocid nije dogodio samo u Srebrenici, nego na širem području Bosne i Hercegovine nad Bošnjacima, dok su pravnici gledali prema ovoj skučenoj pravnoj definiciji i odredili da se samo u Srebrenici, odnosno regiji Srebrenice, dogodio genocid, a druge su zločine kvalificirali kao zločine protiv čovječnosti.“

„Presude same po sebi nisu dovoljne“

Mustafić upozorava da sudske presude same po sebi nisu dovoljne da bi se društvo suočilo s prošlošću.

„Presude same po sebi nisu dovoljne da bi jedno društvo ozdravilo. Za svaki genocid potrebne

su dvije stvari. Potrebna je opasna ideologija koja smatra da je jedna grupa bolja od druge i potrebna je politika koja tu ideologiju predstavlja i želi je provesti u djelo.“

Da bi takva ideologija zaživjela, dodaje, potrebno je sudjelovanje mnogo širih društvenih struktura.

„Ne mislim samo na politiku, nego također na medije, edukaciju, akademiju, umjetnost i tako dalje. Kada se samo jedan dio društva, ovaj pravni, bavi posljedicama genocida, onda to nije dovoljno. Treba da se i svi drugi akteri tog društva ujedine i oslabe ideologiju koja je prvobitno

dovela do genocida.“

„Govor mržnje podstiče dehumanizaciju“

Posebno je upozorila na govor mržnje i glorifikaciju ratnih zločinaca među mladim generacijama.

„Govor mržnje koji vidimo i u našoj regiji jedna je od najopasnijih stvari jer podstiče proces dehumanizacije drugog i drugačijeg. Kada drugog i drugačijeg više ne vidite kao osobu, kao čovjeka s istim pravima, nego kao manje vrijednog, neprijatelja ili neku bolest koja mora biti eliminirana, onda počinjete misliti da ubijanje drugog i drugačijeg zapravo nije zločin, nego nešto dobro, jer ste društvo 'očistili' od neke bolesti ili opasnosti.“

Posebno opasnim smatra odrastanje novih generacija uz glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.

„Omladina, nove generacije, odrastaju s idejom da ratni zločinci i ljudi koji su počinili genocid nisu ratni zločinci, nego neka vrsta ikona, heroji. To je plodno tlo za sljedeće krvoproliće.“

Dodala je da takve ideologije ne vidi samo kao problem regije.

„To viđamo širom Europe. Kada gledamo globalno, opasne ideologije u kojima se smatra da je jedna grupa ljudi bolja i superiornija od druge sve se više šire svijetom. Zato je edukacija o genocidu i o tome kako do njega uopće dolazi jako bitna kako bismo se mogli suprotstaviti govoru mržnje i kako naše sljedeće generacije, naša djeca, ne bi radila slične stvari.“

„Jedan narod ne može biti genocidan“

Mustafić je odbacila ideju kolektivne krivnje.

„Nitko razuman nikad nije rekao da je jedan narod genocidan. Te tvrdnje dolaze samo od ljudi koji svoj narod žele uplašiti kako bi nekog drugog i drugačijeg vidjeli kao neprijatelja. Da budemo načisto, jedan narod ne može biti genocidan. Ne slažem se ni s kolektivnom krivnjom.“

Kazala je da i u Srbiji poznaje ljude koji se suprotstavljaju glorifikaciji ratnih zločinaca.

„Poznajem toliko divnih ljudi u Srbiji koji se suprotstavljaju ovom narativu glorifikacije i pokušavaju ozdraviti to društvo. Ne smijemo nikad dozvoliti sebi da takve riječi koristimo.“

Masovno slavljenje ratnih zločinaca, smatra, posljedica je neuspjeha različitih društvenih

institucija.

„Da su mediji kako treba radili svoj posao, da su akademija, edukacija i umjetnost radile svoj posao, da su ljudima servirale činjenice, a ne mitologije, onda se ljudi ne bi tako ponašali.“

Strah ljudi koji su se vratili

Govoreći o osobnoj reakciji na glorifikaciju ratnih zločina, rekla je da više ne može razdvojiti vlastito iskustvo od svog stručnog rada.

„Ne mogu više razdvojiti te dvije osobe: Almu koja je preživjela genocid i Almu koja je ekspert.

Za mene je to očekivano, tako da nisam emotivno reagirala. Ali kada pogledam kako moji prijatelji i rodbina koji žive tamo reagiraju na te događaje, to me plaši.“

Kazala je da su joj se javljali ljudi koji su ponovno, barem privremeno, napustili područja na koja su se vratili.

„Dobivala sam pozive dragih ljudi, prijatelja, koji su privremeno ponovno napustili ta područja jer

toliku mržnju nisu vidjeli čak ni tijekom progona 1992. i 1993. godine. Kada u gradu koji i vi nazivate svojim vidite stotine ljudi na ulicama, mlade sa zastavama i pozivima na neke nove

Srebrenice, naravno da vam to neće dati osjećaj sigurnosti.“

„Ti ljudi su, nažalost, ponovno ostavljeni sami sebi, isto kao i 1995. godine. Jako mi je žalosno kada čujem i vidim koliko su velike posljedice, pogotovo po ljude koji su se vratili na ta područja. To me dotiče“, rekla je.

Nizozemska i odgovornost za Srebrenicu

Mustafić živi i radi u Nizozemskoj, gdje se godinama bavi obrazovanjem o Srebrenici i genocidu.

„Smatram da promjena jednog društva može doći samo iz sredine tog društva. Ja sam u Nizozemskoj, živim i radim i pokušavam svojim djelom doprinijeti boljem društvu. Ja sam i Nizozemka, nisam samo Bosanka.“

Kaže da i nizozemsko društvo ima poteškoća u suočavanju sa svojom prošlošću.

„Nizozemska ima poteškoća nositi se s ovom prošlošću zato što ne želi prihvatiti svoj dio odgovornosti. Iako imamo presude koje govore da je Nizozemska odgovorna za stotine ljudi ubijenih u ovom genocidu, tu spoznaju nećete naći u širem nizozemskom društvu.“

Zato je, kaže, sebi postavila zadatak da kroz edukaciju prenosi znanje sljedećim generacijama.

„Želim ovo društvo napraviti boljim, a napravit ću ga boljim samo ako istinu budemo prenosili na sljedeće generacije, kako se one ne bi osjećale krivima, nego kako bi znale prepoznati prve korake koji vode, primjerice, prema genocidu. Samo ako mladi ljudi znaju prepoznati te prve korake, bit će u stanju nekada u budućnosti spriječiti slična krvoprolića.“

Od obrazovanja do „11 glasova Srebrenice“

Uz formalno obrazovanje, Mustafić posljednjih se godina posvetila i projektima namijenjenima široj javnosti.

„Napravili smo izborni predmet koji traje šest mjeseci kako bi se studenti mogli educirati. To smo

napravili zato što je Srebrenica jedna od smjernica o kojoj djeca trebaju učiti. Međutim, ako nemate nastavu vezanu za taj predmet, kako ćete sljedeće generacije podučiti toj temi?“

Shvatili su, kaže, da nedostatak znanja o Srebrenici nije ograničen na obrazovni sustav.

„Došli smo do spoznaje da šire društvo nema znanje vezano za Srebrenicu i da su, kako biste doprli do njega, potrebni teatri, dokumentarci, izložbe, podcasti i tako dalje.“

Prije šest godina počela se baviti upravo tim dijelom edukacije, među ostalim kroz autobiografsku predstavu „Opasna imena“.

„Ta predstava je jako odjeknula u nizozemskom društvu. Poslije nje uvijek smo imali razgovore s posjetiteljima i oni su nam govorili jednu stvar: 'Zašto ja zapravo ne znam koliki je naš udio bio u ovom genocidu?' Shvatila sam da ljudi stvarno žele znati. Nije da ne žele znati, nego nemaju pristup tom znanju.“

Prošle godine napravili su i multimedijalni projekt „11 glasova Srebrenice“.

„Imali smo podcaste, a u najvažnijim novinama u Nizozemskoj svakog tjedna portret osobe koja je preživjela bosanski genocid i došla u Nizozemsku. Na njihovom jeziku govorimo kako bi shvatili da se, kada govorimo o Srebrenici, ovdje u Nizozemskoj ne možemo fokusirati samo na nizozemske vojnike.“

Naglasila je da u Nizozemskoj živi više od 60.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine.

„Ne kažem da priča nizozemskih vojnika ne treba biti prisutna, ali mi u Nizozemskoj imamo više od 60.000 ljudi kao ja i, kada pričamo o Srebrenici, ne smijemo njihove priče izostaviti.“

U sklopu projekta organizirane su i izložbe u nizozemskim muzejima koji se primarno bave komemoracijom Drugog svjetskog rata.

„Te izložbe bile su, primjerice, po pola godine i ukupno su privukle oko tri milijuna posjetitelja.“

„Moramo stati iza međunarodnog prava“

Na pitanje što društva mogu učiniti kako bi spriječila ponavljanje takvih procesa, Mustafić je izdvojila dvije stvari.

„Mislim da imamo dvije stvari koje nam moraju biti neki minimum. Prva je Deklaracija o ljudskim pravima, da jednom shvatimo da smo svi isti ljudi i imamo ista ljudska prava, da nitko nije bolji ni superiorniji od drugoga. Ako se kao društvo posvetimo edukaciji o ljudskim pravima, onda se možemo lakše osloboditi ideologija koje dovode do krvoprolića.“

Druga je, kaže, obrana međunarodnog prava.

„Svi zajedno, svatko u okviru svojih mogućnosti, moramo stati iza međunarodnog prava jer vidimo da se ono danas obrušava. Međunarodno pravo, pogotovo međunarodno kazneno pravo, jako je bitno za sve nas kako ovakva krvoprolića ne bi samo na Balkanu postala povijest, nego kako bismo ih pokušali spriječiti u cijelom svijetu."