Zašto zapadni "ratni jastrebovi" pritišću Ukrajinu da uvede mobilizaciju žena?

Kombinacija velikih gubitaka i masovnog iseljavanja Ukrajinaca ostavila je zemlju suočenu s nizom čimbenika koji ugrožavaju njezinu budućnost kao funkcionalne države: nema dovoljno mladih i radno sposobnih građana koji bi financirali sustav socijalne skrbi, prijeti joj mogući nedostatak radne snage, a stopa smrtnosti gotovo je četiri puta veća od stope nataliteta, piše Quincy institut.

Sada neki ukrajinski dužnosnici i zapadni zagovornici nastavka rata raspravljaju o ideji koja bi ionako kriznu situaciju mogla učiniti katastrofalno gorom: mobilizaciji žena za rat.

O tom se prijedlogu raspravljalo i ranije ove godine, nakon što se jedna zapovjednica dronova javno zauzela za tu ideju, a desetak Ukrajinki greškom je dobilo vojne pozive, što je izazvalo brojne reakcije u zemlji.

Početkom ovog mjeseca podnesena je i peticija kojom se traži uvođenje obveznog vojnog roka za žene bez djece, a ideju podržavaju i pojedini vojni dužnosnici. Među njima je i bivši ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov, koji je, pozivajući se na primjer Izraela, rekao da „možemo preživjeti samo ako svi prihvate da moraju braniti Ukrajinu“, dodajući da bi se time „udvostručili naši mobilizacijski kapaciteti“.

Ideju su prihvatili i neki od onih koji izvan Ukrajine snažno podržavaju njezin ratni napor. Keith Kellogg, koji je do prosinca 2025. bio posebni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa za Ukrajinu, nedavno je podržao prijedlog, istaknuvši da je „vrlo važno da žene, kao dio društva, služe“.

Britanski Telegraph nedavno je objavio tekst u kojem vojnu službu ukrajinskih žena predstavlja kao pobjedu feminizma. U tekstu je citirana jedna operaterka drona koja podržava mobilizaciju žena i tu ideju opisuje kao „inspirativnu“.

Unatoč svemu tome, ideja zasad nije dobila ozbiljniju političku potporu. Visoki dužnosnik ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu rekao je da se to „neće dogoditi“. Šef ureda predsjednika Volodimira Zelenskog, Kirilo Budanov, ocijenio je da to „nije potrebno“ jer još uvijek ima mnogo muškaraca koji nisu mobilizirani.

Ni spomenuta peticija nije prikupila dovoljan broj potpisa za službeni odgovor predsjednika. Za razliku od nje, peticija iz 2022. godine kojom se protivilo sve agresivnijim metodama mobilizacije ukrajinske vlade vrlo je brzo prikupila više od 25.000 potpisa, koliko je potrebno za službeni odgovor.

Zašto je sve veći pritisak na mobilizaciju žena zabrinjavajući?

Unatoč tome, sve glasnije zagovaranje mobilizacije žena, osobito među zapadnim saveznicima Ukrajine, zabrinjava iz nekoliko razloga. Jedan od njih jest činjenica da, kao što nas podsjeća i pritisak Zapada da se na početku rata odustane od mirovnih pregovora, ukrajinska politika – kako o ratu tako i o drugim pitanjima – nije uvijek u potpunosti u rukama same Ukrajine.

Sama činjenica da se govori o mobilizaciji žena pokazuje koliko je ozbiljna situacija u kojoj se Ukrajina nalazi zbog odluke o nastavku rata. To što se uopće razmatra novačenje žena ukazuje na goleme ukrajinske gubitke i sugerira da bi nedostatak ljudstva i kriza mobilizacije, koji već dugo opterećuju ratne napore Kijeva i izazivaju duboke društvene podjele i nezadovoljstvo stanovništva, mogli biti još ozbiljniji nego što mislimo.

To je također podsjetnik na golemu neravnotežu između Rusije i Ukrajine, zbog koje je izravna vojna pobjeda potonje i dalje malo vjerojatna. I Moskva je svoje stanovništvo bacila u poslovični „mlin za meso“ rata, ali jednostavno ima mnogo više ljudi koje može mobilizirati nego Ukrajina.

Ukrajina "postupno, polako gubi rat"

U većini mainstream rasprava vojni uspjeh ili neuspjeh Kijeva promatra se kroz količinu vojne pomoći koju prima. No, unatoč šteti koju ukrajinska kampanja dronovima nanosi Rusiji, čak i moderni rat i dalje zahtijeva ljude koji će upravljati tim oružjem, a da ne govorimo o široj industrijskoj infrastrukturi potrebnoj za bilo kakav ratni napor.

To što se ozbiljno razmatra mobilizacija žena još je jedan pokazatelj da Ukrajina u tom području posustaje, što daje dodatnu težinu nedavnom upozorenju bivšeg ministra obrane Mihajla Fedorova, koji je rekao da Ukrajina „postupno, polako gubi“ rat.

U razumnom političkom okruženju ova bi nas situacija trebala navesti da preispitamo što uopće znači biti „za Ukrajinu“. Najgorljiviji zagovornici nastavka rata tvrde da bi najgore što se toj zemlji može dogoditi bilo prisiljavanje da u pregovorima prihvati gubitak teritorija kojim bi rat završio.

Takav bi ishod, naravno, bio duboko nepravedan prema Ukrajini. Ali je li doista gori od budućnosti u kojoj bi zemlja bila osuđena na trajnu krizu i nefunkcionalnost zbog uništenja velikog dijela svojeg radno sposobnog stanovništva?