Kako je Trump nenamjerno pomogao da jedan europski čelnik postane "rock zvijezda"

No na posljednjim summitima Sánchez su dočekivale neuobičajeno velike skupine novinara koji su se gurali i mahali mikrofonima, željni čuti što ima za reći, piše POLITICOi pitaju - zašto odjednom toliko zanimanje?

Nije zato što njegova vlada briljira na domaćem planu. Krhku koaliciju napustili su parlamentarni partneri i više nije sposobna donositi zakone. Osim toga, niz korupcijskih skandala koji uključuju članove Sánchezova užeg kruga potkopava njegovu administraciju.

Pa ipak, pozornost prema španjolskom premijeru proizlazi iz činjenice da je vođa zemlje poznatije po plažama i noćnom životu posljednjih mjeseci postao neočekivano zaštitno lice europskog protivljenja ratu u Iranu i, šire gledano, politici američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Kada su SAD i Izrael krajem veljače započeli napad na Iran, Sánchez se istaknuo kao jedini čelnik EU-a koji je otvoreno osudio vojnu operaciju. Za razliku od Macrona i Merza, koji su reagirali oprezno i suzdržano, Sánchez je bez zadrške osudio ono što je nazvao „nelegitimnom agresijom”.

Jednako oštra bila je i reakcija iz Washingtona. Sánchezova odluka da američkim ratnim zrakoplovima zabrani korištenje zajedničkih vojnih baza i španjolskog zračnog prostora razbjesnila je Trumpa. Nazvavši Španjolsku „užasnom” i „neprijateljski nastrojenom”, američki predsjednik zaprijetio je prekidom trgovinskih odnosa s Madridom, a kasnije sugerirao da bi zemlju trebalo izbaciti iz NATO-a.

Budući da Španjolska ima relativno ograničene trgovinske veze sa SAD-om, manje je izložena Trumpovim carinskim prijetnjama. Geografski je također udaljena od mogućih vojnih prijetnji, a zahvaljujući snažnom razvoju obnovljivih izvora energije pod Sánchezovim vodstvom, manje je osjetljiva i na energetske šokove povezane s Iranom.

Premijerovi saveznici tvrde da njegov prkos prema Trumpu proizlazi manje iz pragmatizma, a više iz dubokog uvjerenja. U trenutku kada mnogi smatraju da su multilateralizam i poslijeratni međunarodni poredak zastarjeli koncepti, ovaj umjereni političar lijevog centra prikazuje se kao istinski vjernik u te ideale, spreman suprotstaviti se najmoćnijoj zemlji svijeta.

„Oduvijek je bio predan poštivanju ljudskih prava i dostojanstva svih ljudi”, rekao je ministar vanjskih poslova José Manuel Albares. „To je jednostavno ono u što iskreno vjeruje.”

Sánchez je pozvao i druge europske čelnike da slijede španjolski primjer. Na forumu POLITICO European Pulse u Barceloni prošlog travnja izjavio je da se Europa mora „moralno ponovno naoružati kako bi mogla pridonijeti stabilnom i mirnom razvoju svijeta”.

„Europski građani ne žele da njihovi lideri okreću glavu na drugu stranu ili se bave samo sobom”, rekao je. „Žele da se uključe u pronalaženje rješenja za globalne izazove s kojima se čovječanstvo suočava.”

Korijeni njegovih uvjerenja: Bosna

Moralni temelj Sánchezova protivljenja Trumpu može se, pomalo paradoksalno, povezati s vezom nastalom upravo u Trumpovu rodnom gradu — New Yorku.

Nakon što je 1995. diplomirao ekonomiju i poslovnu administraciju u Madridu, Sánchez se preselio u New York kako bi radio u konzultantskoj tvrtki. Tamo ga je Carlos Westendorp, tadašnji španjolski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima i obiteljski poznanik njegovih roditelja, počeo pozivati na večere.

Znatiželjni 24-godišnjak impresionirao je bivšeg ministra vanjskih poslova neprestanim pitanjima o međunarodnim odnosima te je s vremenom postao njegov svojevrsni štićenik. Kada je Westendorp 1997. imenovan visokim predstavnikom za Bosnu i Hercegovinu, ponudio je Sánchezu mjesto u svom timu.

Mladi Španjolac stigao je u zemlju u kojoj je „svaka zgrada bila izrešetana mecima” nakon gotovo četverogodišnje opsade Sarajeva.

Victoria García, tadašnja glasnogovornica misije UN-a, prisjetila se da su žene u uredu bile očarane visokim i zgodnim Sánchezom.

„Ali bio je puno više od lijepog lica — bio je nevjerojatno vrijedan radnik”, rekla je. „Zemlja je bila razorena i morali smo je izgraditi iznova: ustav, pravni sustav, čak i zastavu i himnu.”

Sánchez, koji je upravo završio magisterij iz ekonomije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu, radio je kao ekonomski savjetnik i pripremao dokumente o budućem financijskom sustavu Bosne i Hercegovine.

Prema García, iskustvo u Bosni ostavilo je dubok trag na sve članove misije.

„Bilo je nemoguće otići odande bez novog razumijevanja važnosti multilateralizma, vladavine prava i rada organizacija poput UN-a.”

U svojim memoarima Manual de Resistencia („Priručnik otpora”) iz 2019. Sánchez je napisao da ga je Sarajevo „cijepljenjem zaštitilo od pogubnosti nacionalizma i identitetske politike”.

„Vidio sam beskrupulozne političare koji hrane ono najgore u ljudima jer žive od sukoba”, napisao je.

Prisjećao se i noći kada su američki bombarderi nadlijetali grad na putu prema Srbiji i Kosovu, gdje su SAD pokušavale zaustaviti etničko čišćenje.

U knjizi je pohvalio tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona zbog „hrabre odluke” da bombardira Jugoslaviju.

„Vidio sam čovjeka koji se istinski angažirao i stavio svoju zemlju i predsjednički mandat u službu okončanja smrtonosnog rata”, napisao je.

Uspoređujući Clintona s Trumpom, zaključio je: „Trump nije Clinton.”

Od političkog autsajdera do premijera

Nakon povratka u Madrid 1999., Sánchez je ušao u politiku kao član Socijalističke radničke stranke (PSOE). Godinama je bio relativno nepoznat zastupnik, sve dok 2014. nije iznenađujuće osvojio mjesto predsjednika stranke.

No stara stranačka garda nikada ga nije potpuno prihvatila. Nakon niza izbornih poraza prisiljen je 2016. podnijeti ostavku.

Za mnoge bi to bio kraj političke karijere. Za Sáncheza je bio početak povratka.

Krenuo je na turneju po cijeloj zemlji u svom Peugeotu, sastajući se s članovima stranke i obnavljajući podršku na terenu. Među njegovim najbližim suradnicima tada su bili José Luis Ábalos i Santos Cerdán — političari koji će kasnije postati teret njegovoj vladi zbog korupcijskih afera.

Godine 2017. Sánchez se vratio na čelo stranke, a već 2018. iskoristio je korupcijske skandale konzervativne vlade Mariana Rajoya kako bi pokrenuo glasovanje o nepovjerenju. Uspio je i postao premijer Španjolske.

„Rock zvijezda” progresivne politike

Na summitu gradonačelnika u Madridu prošlog travnja lokalni čelnici iz cijelog svijeta pljeskali su Sánchezu nakon govora u obranu otvorenih gradova, migracija i raznolikosti.

„On je rock zvijezda. Upravo ono što svijetu treba — progresivac koji se ne boji Trumpa”, rekao je jedan američki gradski dužnosnik za POLITICO.

No Sánchezova međunarodna popularnost oštro je suprotstavljena njegovoj domaćoj situaciji.

Iako je osam godina na vlasti, uvijek je vodio manjinske vlade ovisne o podršci manjih stranaka. Njegova odluka da 2023. amnestira katalonske separatiste — kako bi osigurao parlamentarnu većinu — izazvala je velike podjele među biračima.

Prema istraživanjima, čak 63 posto Španjolaca kaže da mu „malo ili nimalo” ne vjeruje.

Istodobno, brojni njegovi bliski suradnici našli su se pod istragama ili su optuženi za korupciju. Situaciju je dodatno pogoršala nedavna optužnica protiv bivšeg premijera Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera te policijske racije u sjedištu vladajuće stranke.

Unatoč svemu, Sánchez odbija raspisati prijevremene izbore i najavljuje da će ostati na dužnosti do kraja mandata 2027.

Trump kao politički saveznik — nehotice

Politolog Pablo Simón sa Sveučilišta Carlos III smatra da Sánchez koristi međunarodne teme kako bi skrenuo pažnju s domaćih problema.

„Parlamentarna blokada sprječava ga da mnogo toga učini kod kuće, ali na međunarodnoj sceni može zauzimati osobne političke pozicije koje su vrlo bliske stavovima većine Španjolaca”, kaže Simón.

To se pokazalo i nakon rata u Gazi, kada je Sánchez osudio izraelske operacije i nazvao ih „genocidom”, što mu je donijelo kritike Izraela, ali i rast popularnosti kod kuće.

Slično se dogodilo i s Trumpom. Većina Španjolaca podržala je njegovo odbijanje povećanja vojnih izdvajanja za NATO te njegovo protivljenje ratu u Iranu.

Prema istraživanju POLITICO-a, 56 posto Španjolaca snažno se protivi vojnoj operaciji protiv Irana, a 43 posto smatra da bi Madrid trebao javno raditi na njezinu zaustavljanju. Čak 51 posto ispitanika SAD smatra prijetnjom Europi — najveći udio među šest analiziranih država EU-a.

„Suprotstavljanjem Trumpu Sánchez je uspio natjerati Španjolce da manje govore o korupciji i unutarnjim sukobima, a više o međunarodnoj politici”, zaključuje Simón.

„Trumpova priroda je da stalno privlači pažnju. A to čini i čin suprotstavljanja njemu stalno relevantnim. Za Sáncheza se pokazalo kao nedvojben politički uspjeh.”