Ekološki aktivist: Svaka država ima mafiju. U Hrvatskoj mafija ima državu

Ekološki aktivist Vjeran Piršić, matematičar i informatičar koji se desetljećima bavi zaštitom okoliša, gostovao je u emisiji Hrvatske radiotelevizije "Nedjeljom u 2”, gdje je s voditeljem Aleksandrom Stankovićem razgovarao o ekološkim problemima i budućnosti Hrvatske.

Njegovo zanimanje za ekologiju počelo je još 1980. godine, tijekom zimskih praznika na Krku. Boraveći u kući koju nije mogao primjereno zagrijati, počeo je razmišljati o energetskoj učinkovitosti i mogućnosti vlastite proizvodnje energije.

„I smrzavao sam se, kužio sam da ne mogu zgrijati kuću. Bio sam pod dvije dekice 17 dana, slušao Pink Floyd i maštao da živim u kući koja je energetski dobra, da mi ne puše bura kroz kuću i da sam proizvodim svoju energiju”, ispričao je Piršić.

Četrdesetak godina poslije ostvario je tu zamisao. I dalje živi u istoj kući, koju je energetski obnovio tako da proizvodi više električne energije nego što je troši.

Početkom 2000-ih njegova se zainteresiranost za ekologiju pretvorila u konkretnu aktivističku borbu. Godine 2002. pojavio se projekt Družba Adria, kojim se planirao izvoz ruske nafte preko Omišlja, a Piršić se s nekolicinom istomišljenika odlučio suprotstaviti njegovoj realizaciji osnivanjem udruge Eko Kvarner.

„To bi bilo pet milijuna tona blatnih voda, s hrpom mikroorganizama i invazivnih vrsta. I grupica nas se sastala kod mene doma i imali smo tri mogućnosti. Prva mogućnost je bila odseliti. Druga je ignorirati problem, ali onda bi tek kasnije buknuo. Ili ono, kao tri majmuna u budizmu: ne govori loše, ne čuje loše, ne vidi loše. Ili se pokušati boriti. I nas šest luđaka je odlučilo pokušati pružiti otpor projektu iza kojeg je po globusu stajao i Bush i Putin i Mesić i svi”, rekao je.

"U Švedskoj i na Mati sam vidio što je održivi razvoj u praksi, ne lažni koji nama guraju"

Nakon četiri godine borbe, uz potporu drugih udruga i građana, uspjeli su zaustaviti projekt.

Piršić je potom dodatno proučavao zaštitu okoliša i održivi razvoj na edukacijama u inozemstvu, među ostalim na Malti i u Švedskoj. Ondje je, kaže, vidio kako bi zaštita okoliša trebala funkcionirati u praksi.

„Tamo sam vidio, zapravo, kako treba biti zaštita okoliša i što je u praksi održivi razvoj. Ne lažni koji nama guraju. Kad sam se vratio u Hrvatsku, sam vidio da na mnogim mjestima u Hrvatskoj imamo velike probleme. I prošao sam tisuće kilometara pokušavajući pomoći tim ljudima, da ovo što sam naučio u Njemačkoj, Švedskoj, Malti, Egiptu, Libanonu, da to na neki način prevedemo u praksi. I onda je počeo pakao”, kazao je.

"Građani sve manje reagiraju"

Govoreći o stanju zaštite okoliša u Hrvatskoj, Piršić je upozorio na način na koji se provode procjene utjecaja na okoliš. Smatra da se njima često opravdavaju planirani projekti, umjesto da se objektivno sagledaju njihove moguće posljedice.

Kao jedan od najtežih primjera izdvojio je Vranjic i sanaciju azbestnog otpada. „Najbolji primjer je Vranjic. Vranjic je zlo zla. To je dno dna. Ja sam plakao tamo puno puta”, rekao je.

Posebno ga je pogodilo to što, prema njegovim riječima, nije bilo značajnije reakcije javnosti na problem koji izravno ugrožava zdravlje ljudi.

„Jedan heroj, Grgo Mandić, stane pred kamion da zaustavi kamion koji nije za opasni otpad, a vozi opasni otpad na odlagalište koje nije odlagalište za opasni otpad. I policija njega uhapsi. A još jedna afirmacija: tamo je bilo možda deset građana. Mislim, aktivista je tamo bilo tipa pet.

Istovremeno, par kilometara dalje, na Poljudu, je mnogo tisuća Splićana slavilo što je Niko Kranjčar prelazio iz Dinama u Hajduk. Nemam ništa protiv Nike Kranjčara ili Hajduka. Ali to je ono: ludilo, a sad ćeš azbest. Bitno je da je došao Kranjčar u Hajduk”, naveo je.

Takav nesrazmjer između interesa za zabavu i reakcija na ozbiljne društvene probleme naveo ga je na zaključak da građani sve manje reagiraju na zbivanja u svojoj okolini. Odgovornost za to pripisao je i medijima, za koje smatra da već desetljećima usmjeravaju pozornost javnosti na manje važne teme.

Što učiniti s otpadom iz Gospića?

Piršić se osvrnuo i na problem otpada u Gospiću. Objasnio je da je prijedlog njegova privremenog premještanja na područje Udbine nastao nakon razgovora sa stručnjacima iz Švedske, koja ima iskustva u sanaciji industrijski onečišćenih lokacija.

Prema njegovu mišljenju, prvi je korak ukloniti otpad s postojeće lokacije, zatim ga razdvojiti i utvrditi kako ga dugoročno zbrinuti.

„Vi imate otrov. Zamislite da imamo u ruci otrov, ispod kože. Tih 35000. tona, to je otrov. To je otrov u ovoj zemlji. I to truje”, kazao je.

Prema njegovu prijedlogu, otpad bi se najprije smjestio u odgovarajuće vreće, a potom privremeno odložio na području napuštene vojne infrastrukture u Udbini. Nakon toga slijedili bi razdvajanje materijala i utvrđivanje količine otpada koji zahtijeva daljnju obradu.

Kao jednu od mogućnosti naveo je i skladištenje preostalog otpada u zaštićenom dijelu tunelskog kompleksa Željave, uz odgovarajuće mjere zaštite i redovite kontrole.

„Poanta je maknuti otrov ispod zemlje. U tri mjeseca imat ćeš onda 20 000 tona nečega u vrećama koje su relativno stabilne, umotano. I to ideš prerađivati s 30 smanjuješ na 20”, objasnio je.

"U kojem je stanju kanalizacija u Plitvičkim jezerima?"

Piršić smatra da bi takav pristup mogao biti alternativa rješenjima za koja su potrebne godine i deseci milijuna eura. Upozorio je i na visoke troškove prijevoza otpada na udaljene lokacije te na probleme sa sanacijama koje su, prema njegovim riječima, loše provedene i preplaćene.

„Ovdje je poanta na aerodromu, u objektu 505. I cijela ideja je: ono što ostane, okej, ako imamo dovoljno ‘love‘, 50 milijuna eura, da spržimo u spalionici”, rekao je.

Smatra da bi se sredstva trebala usmjeriti i na druge probleme u regiji, među kojima je izdvojio neodgovarajuću kanalizacijsku infrastrukturu na području Plitvičkih jezera.

„Osim toga, Plitvička jezera, u kojem je stanju kanalizacija u Plitvičkim jezerima? Pa dajte ljudima te novce da naprave kanalizaciju koja navodno košta 50 milijuna eura u Plitvičkim jezerima”, poručio je.

"Spalionica otpada nije džoker pa smo sve riješili"

Piršić je upozorio i na to da se termička obrada otpada često predstavlja kao jednostavno rješenje, premda njezina učinkovitost ovisi o sustavu gospodarenja otpadom, tehnologiji i nadzoru nad radom postrojenja.

Kao primjer naveo je Švedsku, gdje je sustav razvrstavanja otpada toliko razvijen da se, kako tvrdi, postavlja pitanje ima li dovoljno materijala za spaljivanje.

„Ja se ne razumijem u spalionice, ali vidio sam da svugdje, u svim zemljama, gdje je postavljen pravilan sustav gospodarenja otpadom, spalionice nemaju što spaljivati. To su ogromna i skupa postrojenja”, rekao je.

Dodao je da termičkom obradom ne nestaju svi problemi jer nakon nje ostaju troska, pepeo i drugi materijali koje također treba zbrinuti. Upozorio je i na važnost tehnologije i kontrole postrojenja, spominjući nepravilnosti u spaljivanju otpada koje su, prema njegovim riječima, prijavljene u hrvatskim cementarama.

„Dakle, nije spalionica džoker pa smo sve riješili”, istaknuo je.

"Mi smo barbari koji ne razumiju elementarne stvari"

Prije odluke o izgradnji takvih postrojenja, smatra, potrebno je utvrditi koja je tehnologija najprimjerenija i kako će se koristiti. Pritom je upozorio i na financijske interese koji mogu pratiti spaljivanje otpada te doveo u pitanje je li takvo rješenje doista najbolje za Hrvatsku.

Govoreći o sve većem broju divljih odlagališta, ocijenio je da ona pokazuju ozbiljne nedostatke sustava zaštite okoliša, ali i nedovoljnu svijest građana o odgovornom postupanju s otpadom.

„Da smo barbari. Da smo teški barbari koji ne razumiju elementarne stvari. Kao drugo, ovo je krunski dokaz one moje prve teze da se sustav zaštite okoliša raspao”, poručio je.

"Edukacija, edukacija, edukacija"

Kao ključnu promjenu Piršić je izdvojio edukaciju, posebno među mladima. Smatra da buduće generacije moraju razumjeti posljedice neodgovornog odnosa prema okolišu.

„Treba ići na edukaciju. Edukacija, edukacija, edukacija. I to mladih generacija. Tehnički gledano, mi smo skoro mrtvi. Ja ću biti mrtav skoro. Ja nisam bitan. Ali buduće generacije... Držao sam predavanja po vrtićima, po školama, po srednjim školama, pa projekt ukinut. Oni moraju shvatiti elementarne stvari, da su dva i dva četiri, da s ovim uništavaju supstancu u kojoj trebaju živjeti.

Ovaj planet je još uvijek naše jedino stanište. Usprkos Elonu Musku, nećemo skoro naseliti ni Mjesec ni Mars, ne? I ako budemo ovako nastavili, izgubit ćemo resurse gdje ćemo živjeti: stanište kao vrsta”, objasnio je.

Uz edukaciju, važnim smatra i smanjenje potrošnje, popravljanje uređaja umjesto kupnje novih te pravilno razvrstavanje otpada. Dosljednim odvajanjem papira, plastike i biootpada, ističe, znatno bi se smanjila količina preostalog otpada koji država mora zbrinuti.

„Stara priča: platnena vrećica, ne plastika. Kao drugo, trebamo imati repair shop. Ne moramo kupovati svake dvije godine novi Notebook. Možemo pojačati mu RAM, staviti hladivo i tako dalje. Ili stare ostaviti u Linux, pokloniti siromašnoj djeci.”

Opisao je i kako njegova obitelj razvrstava otpad, odvojeno prikuplja papir i plastiku te biootpad iznosi prema rasporedu. Podsjetio je i na kompostiranje, koje smatra posebno korisnim u kućanstvima s vrtovima.

„Ako napravimo zaista razvrstavanje otpada i ako naučimo zaista djecu da se mora čuvati okoliš, onda ovakvih ‘svinjarija’ kroz neko vrijeme neće biti. I nema druge”, kazao je.

Planiranjem obroka protiv bacanja hrane

Piršić je govorio i o bacanju hrane, problemu koji se, prema njegovu mišljenju, može smanjiti planiranjem obroka, promišljenom kupnjom i pravilnim odvajanjem biootpada. Organski ostaci koji se nekontrolirano razgrađuju na odlagalištima stvaraju metan, staklenički plin koji pridonosi klimatskim promjenama.

„Dakle, ako čak i bacaš, razdvoji, kompostiraj doma, i ako je u ambalaži, razdvoji tu plastiku od toga”, naveo je.

Podijelio je i iskustvo vlastite obitelji, koja unaprijed planira tjedne obroke i provjerava koje namirnice već ima kod kuće. Na taj način, rekao je, mogu se smanjiti i troškovi i količina bačene hrane.

„Mi nedjeljom navečer napravimo listu. I odemo u jedan trgovački lanac gdje već znaju; kupimo za 800 eura hrane za mjesec i pol dana, kad je na popustu, s akcijama, još 10 posto popusta, preostalo kupimo od OPG-a. Dakle, organizacijom prehrane. Tako da nedjeljom navečer napišeš što se jede, i da kupiš hranu, i gledaš koliko imaš u frižideru po toj listi”, objasnio je.

Bacanje hrane pritom je opisao kao okolišni, etički i financijski problem, posebno u

"U Hrvatskoj mafija ima državu"

Piršić se osvrnuo i na planove za izgradnju velikih peradarnika, postavljajući pitanje kome takvi projekti koriste i kakvu Hrvatsku ostavljaju budućim generacijama.

Smatra da se razvoj zemlje ne bi smio temeljiti na velikim projektima koji zanemaruju male proizvođače i lokalne zajednice, nego na očuvanju prostora, domaće poljoprivrede i proizvodnje zdrave hrane.

„Mala zemlja za veliki otpad? Očigledno. Svaka država ima mafiju. U Hrvatskoj mafija ima državu. Bilo što mega. Ključno pitanje je: kome to treba? Tko ima korist od toga? Za koga je ova Hrvatska stvorena? Je li za obične male ljude s nekim malim OPG-ovima ili za neke velike igrače s mega projektima koji će je zbrisati? Pa Hrvatska nestaje. Hrvatska se pretvara u geografski pojam. Naša poljoprivreda je uništena, iako su milijarde lupane u nju.

Sad će uništiti i s drugom privatizacijskom pljačkom i Dalmaciju i Jadran, s otimanjem prostora, s mega resortima. I mi ćemo nestati kao narod. Demografski smo ovako ili onako slomljeni”, izjavio je.

Hrvatska zaostaje u energetskoj neovisnosti

Osim zaštite okoliša i poljoprivrede, Piršić se već godinama bavi energetskom neovisnošću. Sudjeluje u europskom projektu koji nastoji povezati male solarne elektrane u virtualne elektrane kako bi se poboljšali proizvodnja, pohrana i potrošnja energije.

Smatra da bi povezivanje proizvođača i potrošača moglo pridonijeti smanjenju potrošnje i troškova energije. Kao primjer naveo je energetske zajednice u kojima se višak energije može dijeliti među korisnicima, primjerice hotelima i školama, ovisno o njihovim potrebama.

Upozorio je da Hrvatska u tom području zaostaje za nekim europskim zemljama, iako ima potencijala za razvoj obnovljivih izvora energije.

Na kraju emisije Stanković ga je pitao ima li nade za Hrvatsku. Piršić je odgovorio usporedbom s povijesnim razdobljima u kojima su se građani okupljali oko ideje promjene, izrazivši nadu da bi se i danas mogla probuditi svijest o važnosti zajedničkog djelovanja i odgovornosti prema budućim generacijama.

„Mi građani Hrvatske se budimo svakih 100 godina. Kad je bio prosvjed na trgu, sad za Gospić, gore je bio Ban Jelačić. Dakle, hrvatski preporod je nešto napravio dobroga. 100 godina nakon toga je bio Stjepan Radić i ova priča, hrvatska seljačka sloga. Možda je došlo vrijeme da se ipak probudimo i shvatimo da nije poanta u nogometu, turskim sapunicama, Big Brotheru, nego da naši unuci imaju ovo (pokazuje na čašu vode)”, zaključio je.