Stručnjak za N1: Što se zapravo krije iza borbe za Arktik?

Energetski analitičar Igor Dekanić u Novom danu je našoj Hanan Nanić objasnio što velike sile ondje traže, zašto Rusija već ima važnu prednost, kakvi su interesi SAD-a i Kine te kako su cijene nafte, rast svjetske potrošnje energije, ratovi i usporena energetska tranzicija ponovno povećali važnost fosilnih goriva.

Arktik je godinama u fokusu geopolitičkih i energetskih analitičara, no u vrijeme velikih poremećaja na energetskim tržištima, ratova i problema na ključnim transportnim pravcima njegova strateška važnost dodatno raste.

Dekanić je odmah na početku razgovora naglasio da je njegovo područje stručnosti energetika te da bi za pitanja granica i pravnog statusa Arktika trebalo konzultirati i stručnjake za pomorsko pravo i međunarodne ekonomske odnose. No kada je riječ o energentima, brojke objašnjavaju zašto interes velikih sila raste.

Prema procjenama američkog Geological Surveyja koje je iznio Dekanić, oko 13 posto neotkrivenih svjetskih zaliha nafte i oko 30 posto neotkrivenih budućih rezervi prirodnog plina moglo bi se nalaziti na području Arktika.

"To su procjene američke geološke službe koje su prihvaćene svuda u svijetu i odatle proizlazi važnost Arktika", rekao je.

Problem, ali istodobno i ekonomska prilika za države koje polažu pravo na taj prostor, jest postupno otapanje arktičkog leda.

"Kako, nažalost, buduće zagrijavanje i zatopljenje djeluje i klimatske promjene djeluju, tako će otapanjem ledene kape na Arktiku sve veći dio tih budućih rezervi, odnosno budućih potencijalnih zaliha, moći postati rezerve i eksploatirati se", objasnio je.

Upravo iz toga, kaže, proizlazi geopolitička važnost Arktika koja raste već posljednjih deset do 15 godina.

Dijeljenje utjecaja

Velike količine potencijalnih energenata odmah otvaraju pitanje kome one pripadaju. Dekanić je za usporedbu naveo Jadran, gdje su područja eksploatacije nafte i plina razgraničena između država. Rusija ima najveći kopneni dodir s arktičkim područjem, SAD ondje izlazi preko Aljaske, a iznimno važnu poziciju ima i Kanada.

"Ako bi Sjedinjene Američke Države i Rusija imali dominantnu ulogu u kopnenim granicama, području koje graniči prema Arktiku, tada bi oni i dijelili taj utjecaj", rekao je Dekanić.

Na pitanje što se zapravo podrazumijeva pod ugljikovodicima oko kojih postoji toliki interes, odgovara vrlo jednostavno:

"Ugljikovodik je nafta i plin. Dakle, ugljikovodici – to je zajedničko ime, geološko ime, za naftu i prirodni plin."

SAD već eksploatira naftu i prirodni plin na Aljasci i oko nje, dok Rusija zasad nema veliku proizvodnju u podmorskom dijelu Arktika, ali je znatno prisutnija u prometnom i infrastrukturnom smislu. Dekanić kaže da je to velika promjena u odnosu na situaciju od prije dvadesetak godina, kada je Arktik bio prije svega područje interesa istraživača. Danas je postao područje interesa "ekonomista i geopolitičkih planera".

U tom kontekstu Dekanić promatra i američke aspiracije prema Grenlandu, Kanadi i Islandu. Rusija zbog geografskog položaja već ima iznimno snažnu poziciju na Arktiku. Širenje američkog utjecaja na sjeveru promijenilo bi odnos snaga.

Dekanić smatra da izjave američkog predsjednika ne treba nužno promatrati samo kao politički marketing. Govoreći o pritisku prema Kanadi i aspiracijama prema Grenlandu, rekao je da bi u pozadini mogli biti dugoročni geopolitički, ali i energetski interesi.

Nafta i plin nisu jedini razlog borbe za Arktik

"Sad se možemo vratiti na ove najnovije, kakti, aspiracije, jesu li to marketinške, političke ili i energetsko-geopolitičke američke prema Kanadi, Grenlandu i Islandu. Zamislimo zbog čega", rekao je.

"Upravo zbog možda energetskih interesa i vrlo vjerojatno zbog budućih energetskih interesa."

Nafta i plin nisu jedini razlog borbe za Arktik. Drugi je Sjeverni morski put, koji prolazi uz rusku arktičku obalu i mogao bi imati sve veću ulogu u međunarodnom transportu. Promet tim pravcem još uvijek ovisi o ledolomcima, zahtjevnoj infrastrukturi, vremenskim uvjetima i visokim troškovima. Međutim, s promjenama klimatskih uvjeta raste i interes za njegov razvoj. Tu se pojavljuje još jedan veliki globalni igrač, Kina.

"Nije opet slučajno da se od vremena do vremena najave mogućnosti kineskih investicija u proširenje tog plovnog puta", rekao je Dekanić.

"Očito će i kineske ekonomske aspiracije s vremenom postati geopolitičke."

Upravo zato, smatra, interes za buduću eksploataciju ugljikovodika i interes za pomorske pravce treba promatrati kao dijelove iste geopolitičke priče.

Zašto su nove potencijalne rezerve nafte i plina uopće toliko važne u trenutku kada bi svijet trebao prelaziti na obnovljive izvore? Dekanić smatra da odgovor treba tražiti u rezultatima energetske tranzicije. Podsjetio je da je Pariškim sporazumom prije više od desetljeća svijet preuzeo obvezu snažnijeg ograničavanja klimatskih promjena, smanjenja potrošnje energije i prelaska na obnovljive izvore.

"Međutim, kako danas stvari stoje, Pariški sporazum je proveden vrlo, vrlo polovično ili skoro nikako", rekao je.

Prema podacima koje je iznio, nakon potpisivanja Pariškog sporazuma dogodilo se upravo ono što se trebalo izbjeći.

"Poslije potpisivanja Pariškog sporazuma, svijet je potrošio 15 posto više energije nego tada, 2015. Jedino je Europa, i Europska unija, smanjila potrošnju energije. Azija je povećala potrošnju energije za 30 posto", rekao je Dekanić.

Jedan od razloga zbog kojih se potrošnja fosilnih goriva održala jest i njihova cijena. Dekanić smatra da je važno razlikovati cijenu koju potrošač vidi danas od njezine stvarne vrijednosti u povijesnoj usporedbi.

"Relativno niske cijene ugljikovodika i ostalih fosilnih izvora energije, dakle ugljena prije svega", pogodovale su povećanju potrošnje, rekao je.

Posebno je zanimljiva njegova usporedba cijena nafte prije i nakon Pariškog sporazuma.

"Koliko god se nama čini da je benzin i dizelsko gorivo skupo na benzinskim postajama, prosječne cijene nafte europskog sortimenta Brent u četiri godine prije potpisivanja Pariškog sporazuma bile su iznad 100 dolara za barel", rekao je.

U trenutku razgovora, naveo je, Brent je na robnim burzama bio na razini nešto višoj od 90 dolara za barel. No nominalna cijena, upozorava, ne pokazuje cijelu sliku. Koliko bi 110 dolara od prije 15 godina vrijedilo danas? Dekanić u računicu uvodi inflaciju. Ako bi se, kako kaže, uzela prosječna godišnja inflacija od oko četiri posto, tadašnjih 105 ili 110 dolara za barel danas bi vrijedilo znatno više.

"Ovo su dvostruko niže cijene nego prije 15 godina"

"Tih 110 dolara za barel ili 105 dolara za barel od prije 15 godina danas je ekvivalent 170 dolara za barel", rekao je.

Usporedio je to s aktualnom cijenom Brenta.

"Jutros su cijene na robnim burzama europskog sortimenta Brent bile 90 i nešto, preko 90, 95 dolara za barel, i nama se to čini skupo."

No kada se usporede realne vrijednosti, kaže, rezultat izgleda potpuno drukčije.

"Kad bismo deinflacionirali podatke od prije 15 godina, ovo su dvostruko niže cijene ili skoro upola cijene od prije 15 godina", rekao je Dekanić.

Njegov zaključak je prilično oštar.

"Zbog svega toga, energetska tranzicija nije uspjela", rekao je.

Nešto kasnije precizirao je da "relativno nije, barem dosad", ostavljajući prostor da se trend u budućnosti promijeni.

Problem nije samo u cijenama energenata. Svjetska energetika posljednjih je godina suočena s ratovima i velikim geopolitičkim sukobima, a u takvim okolnostima države prioritet daju sigurnosti opskrbe.

"Dva rata se vode: rat u Ukrajini i rat na Bliskom istoku. I naravno da u situaciji kad se vodi rat, tko misli na energetsku tranziciju?" rekao je Dekanić.

"Svi misle na osiguranje što jeftinijih izvora energije i onih izvora energije koji su pogodni za borbena sredstva."

Zatim je to ilustrirao vrlo slikovito:

"Ja još nisam vidio tenk niti borbeni mlazni avion s pogonom na solarnu energiju."

"Europa se dosta deindustrijalizirala"

Dekanić ipak ističe da se Europa razlikuje od ostatka svijeta. Europska unija otišla je najdalje u razvoju obnovljivih izvora energije i, prema podacima koje je iznio, jedina je velika regija koja je nakon Pariškog sporazuma smanjila ukupnu potrošnju energije. No to ima i drugu stranu.

"Europa se dosta deindustrijalizirala", upozorio je.

Kao primjer naveo je automobilsku industriju.

"Današnja glavna proizvodnja automobila više nije, ma kakvi, u Sjedinjenim Američkim Državama ili Europskoj uniji, nego u Kini."

Prema njegovim riječima, Kina danas proizvodi više od trećine ukupne svjetske proizvodnje vozila.

"Europa se deindustrijalizirala, Azija se industrijalizirala", zaključio je.

Ni unutar Europe ne postoji jedinstven energetski model. Dekanić je kao primjer naveo Njemačku i Francusku. Njemačka je nakon nuklearne nesreće u Fukushimi donijela političku odluku o gašenju nuklearnih elektrana. Istodobno je, podsjetio je, zbog povijesnih i političkih razloga dugo zadržala dio termoelektrana na ugljen.

Francuska je krenula drugim putem. Još tijekom velikih naftnih kriza 1970-ih strateški se okrenula razvoju nuklearne energije i danas ima velik broj nuklearnih elektrana.

"Tu su i različiti položaji europskih zemalja", rekao je Dekanić.

U razgovoru se otvorilo i pitanje nuklearne energije. Na pitanje je li ona jedan od najčišćih izvora energije, Dekanić je odgovorio:

"Što se tiče emisije CO2, apsolutno. E, ali morate pospremiti nuklearni otpad."

"Radioaktivni otpad traje milijune godina"

Postoje sigurna rješenja, kaže, ali ona su iznimno skupa.

"Postoje čista rješenja koja su užasno skupa. A to znači da ga deponirate u geološke slojeve, duboko u Zemljinu koru."

Problem je i dugotrajnost radioaktivnog otpada.

"Taj otpad traje milijune godina", upozorio je.

Prema Dekaniću, svijet još nema dovoljno iskustva s potpunim zatvaranjem nuklearnih postrojenja i trajnim zbrinjavanjem svih njihovih ostataka.

"Tu svijet još nema pravih iskustava s pospremanjem nuklearnog otpada", rekao je.

Kada se sve to ponovno stavi u kontekst Arktika, Rusija ima jednu važnu prednost – ondje je prisutna već godinama.

Na pitanje koliko joj može značiti infrastruktura koju je razvijala, Dekanić odgovara:

"Može značiti mnogo i već znači."

"Energija je uvijek nekako povezana s geopolitikom"

Podsjetio je i na velike energetske projekte na ruskom Dalekom istoku, uključujući Sahalin, gdje su u prošlosti uz Gazprom i Rosneft sudjelovale i velike američke energetske kompanije. Radilo se o projektima koji su uključivali istraživanje i eksploataciju nafte i plina te infrastrukturu za ukapljivanje prirodnog plina, odnosno LNG.

Dekanić upravo u takvim primjerima vidi potvrdu da se politički odnosi i energetski interesi ne mogu promatrati odvojeno.

"Energija je uvijek nekako povezana s geopolitikom, mada to političari nikad ne priznaju, nego napišu nakon 20 godina u memoarima: 'Mi smo mislili to i to'", rekao je.

Ratovi, rast potrošnje energije, spora tranzicija, borba za nove izvore nafte i plina, pomorske rute i interesi velikih sila za Dekanića su dijelovi iste priče.

"Današnja ukupna svjetska energetika i ukupna globalna budućnost našla se u svojevrsnoj zamci geopolitike i geopolitičkih interesa. To je glavna činjenica", rekao je.

Vodeće sile žele zadržati svoju poziciju, dok zemlje čiji gospodarski i politički utjecaj raste žele izboriti veći dio globalnog utjecaja.

"I sad se odjedanput svjetska energetika našla u globalnoj zamci geopolitike", zaključio je.

Arktik je možda jedan od najjasnijih primjera te nove stvarnosti. Ispod njegova leda mogle bi se nalaziti goleme količine nafte i prirodnog plina. Uz rusku obalu razvija se pomorski pravac čija bi važnost mogla rasti. Kina pokazuje gospodarski interes za njegovo širenje, Rusija već posjeduje infrastrukturu i iskustvo, a SAD sve otvorenije pokazuje interes za prostor koji bi mu mogao osigurati snažniju poziciju na krajnjem sjeveru.

U svijetu koji je trebao smanjivati ovisnost o fosilnim gorivima, a zapravo troši više energije nego prije desetak godina, ono što se nalazi ispod Arktika ponovno postaje iznimno vrijedno. Zato borba za Arktik više nije priča o nekoj dalekoj budućnosti. To je istodobno borba za energente, nove transportne pravce i geopolitički utjecaj – tri stvari koje će u velikoj mjeri određivati odnose najvećih svjetskih sila.