Ukrajinski autor i aktivist: Za mene je bilo važno napisati i svoju priču

Zašto ste odlučili pričati priče na ovaj način? Vi ste pravnik, radite za nevladine organizacije. Prikupljate svjedočanstva i vrlo ste posvećeni temi ratnih zločina u istočnoj Ukrajini. No ovo je vrlo originalan način pripovijedanja o ratnim zločinima i svemu što se događalo i što se, nažalost, još događa u istočnoj Ukrajini. Zašto ova forma? Zašto pripovijedanje?

To u početku nije bila moja ideja. S nama radi kolega koji je Nijemac. Zove se Stefan. Prilično je upoznat s našim radom i onim što nam ljudi govore tijekom razgovora. Njegova je ideja bila da priče predstavimo baš na ovaj način, jer, prema njemu, mnogi u zapadnoj Europi ne razumiju zašto obični Ukrajinci ne žele živjeti pod ruskom okupacijom. A ovo je vrlo jednostavan način da se te ideje prenesu na primjeru običnih ljudi koji ispaštaju, nemaju vode, hrane ili naprosto moraju napustiti svoje domove itd. Imali smo takvu ideju negdje u primisli, ali kada je Stefan to predložio, potpuno smo se složili i brzo započeli.

"Počeli smo 2014."

Dakle, imate nekoliko različitih autora koji rade na ovome. Jedan od njih ste zapravo vi. Imate svoju osobnu priču. Zove se "Priča o maloj domovini, izgubljenoj knjižnici i zlatnom zalasku Sunca". O čemu se radi i kako vam je bilo podijeliti takvu priču s globalnom publikom?

Počeli smo dokumentirati ratne zločine 2014. godine, kada je započela invazija na istočnu Ukrajinu i Krim. No knjigu smo pripremili 2023., nakon početka sveobuhvatne invazije. U početku nisam kanio priču napisati sam, ali kada smo okupili sve autore na radionici kreativnoga pisanja, shvatio sam da sam tu ideju godinama nosio u sebi. Također sam mislio da je moram napisati jer je inače nitko neće zapamtiti i zapravo prije nisam imao priliku izraziti se, ispričati priče u nekom cjelovitom formatu. Smatram da je to također važno jer bilo je dovoljno razgovora i rasprava o tome da je to bila ruska invazija od samog početka, od 2014., kako je provedena i kakve su posljedice. Zato držim da je za mene bilo važno napisati i svoju priču.

Već ste 11 godina raseljeni. Dolazite iz regije Luhansk i u osnovi opisujete kako je to kada vam netko nepozvan dođe u kuću.

Da, moja priča govori o tome kako je moj grad okupiran, kako sam morao napustiti svoj dom, kako sam se oprostio od svoje kuće... I o promjenama u razmišljanju ljudi, o nasilju i takvim temama.

"Ideologija ruskog svijeta prijetnja je Europi"

U predgovoru knjige spominjete da je ideologija "ruskog svijeta" prijetnja Europi, prijetnja koja daleko nadilazi ukrajinske granice. Zašto smatrate da je važno da međunarodna publika shvati stvarnost života pod okupacijom i sve što se događalo u Ukrajini i što se, nažalost, i dalje događa?

Mislim da je to važno jer ako nam ne pomognete, pritom mislim na druge europske zemlje, članice EU-a i NATO-a... Ako nam ne pomognete zaustaviti Ruse ondje gdje su sada, bit će problema diljem cijele Europe. Ne žele samo naš teritorij, nego i utjecaj u cijeloj Europi i neće se zaustaviti na zapadnoj granici naše zemlje. Ljudi ovdje, ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Europskoj uniji, trebaju to shvatiti i biti spremni. Ovdje smo kako bismo apelirali na ljude da nam pomognu zaustaviti ih tamo gdje su sada. Jer su već imali sferu utjecaja ovdje na Balkanu. Ako ponovno ojačaju, ako ponovno postanu utjecajni, imat ćete probleme i ovdje. Nažalost, takva je stvarnost.

Promovirate svoju knjigu u Zagrebu, ali niste sami. S vama su i neki drugi autori poput Valentine Fedorčuk i Nadije Nesterenko. Možete li s nama podijeliti njihove priče, odakle dolaze i kako su pisale o svojim iskustvima?

Valentina Fedorčuk je novinarka iz Hersona, s juga Ukrajine. Nekoliko mjeseci radila je pod ruskom okupacijom i izvještavala iz okupiranog grada, što je bilo izuzetno hrabro. Sada je opet u svom gradu. Njezina priča o tome kako je napisala oproštajno pismo svojoj kćeri zapravo je strašna. Očekivala je da će je Rusi zarobiti. To je priča o novinarki i majci, o tome kako se osjećala u okupiranom gradu. Nadijina priča više je o perspektivi više naraštaja Ukrajinaca koji su živjeli u različitim razdobljima pod ruskom okupacijom.

O tome kako je njezina obitelj ispaštala tijekom 20. stoljeća. A sada je izgubila brata i još neke članove obitelji. Koristi metaforu praznih stolica u njihovoj kući. U njezinu djetinjstvu sve su stolice bile zauzete, djeca su se čak svađala tko će sjediti na njima. No sada nema toliko ljudi koji bi sjedili za obiteljskim stolom.

"Ne mogu prestati raditi to što radim"

Vaša nevladina organizacija već godinama dokumentira ratne zločine. Kako se nosite s emocionalnim teretom svega što ste zabilježili i onoga o čemu pišete?

To je teško... Prošao sam kroz različite faze emocionalnog stanja, emocionalne stabilnosti... Uvijek sam bio dobro, ali sada pokušavam, kad god mogu, posvetiti više vremena stvarima koje mi pružaju oslonac. No i dalje je teško. Ne intervjuiram ljude toliko kao prije. Ali ne mogu prestati raditi to što radim jer je naša zemlja i dalje okupirana. Živimo pod agresijom. Moramo nastaviti borbu i podržavati naš narod.

Izrazili ste snažno uvjerenje da trajni mir neće biti moguć bez pozivanja na odgovornost ratnih zločinaca i propagandista. Nakon svega što ste doživjeli i vidjeli, vjerujete li da će se to ostvariti? Vjerujete li da će ratni zločinci i svi koji su odgovorni zaista odgovarati?

Da, vjerujem. Po struci sam povjesničar, prva diploma koju sam stekao bila je ona iz povijesti. I vidimo da, možda ne odmah, ali s vremenom stvari postaju pravednije. Mnogi od onih koji su počinili zločine već su dovedeni pred lice pravde, vjerujem da će ih biti još i više i da će pravda biti zadovoljena za Ukrajinu i ukrajinski narod.

I pitanje za kraj... Vjerujete li da ćete se vratiti kući?

Nadam se, želim se vratiti kući... To će se sigurno dogoditi.