Gospićanin Josip: Voda nam je najskuplja u Hrvatskoj, a ljudi se boje piti je. Ključna stvar jasna je i laiku

Djelatnici HZJZ-a prošloga tjedna su uzorkovali vodu na 22 mjesta sa slavina u objektima u Ličko-senjskoj županiji, a samo jedan uzorak bio je "nesukladan" jer je u njemu bila povišena koncentracija olova.

No strepnja ili barem nelagoda stanovnika Gospića i Like postoji jer ne zna se još kako će skoro 45 tisuća otpada - od običnog komunalnog do medicinskog, industrijskog i elektroničkog koji sadrži teške metale i PFAS spojeve, tzv. vječne kemikalije - utjecati ili već utječe na tlo i vodu, a time i na zdravlje stanovnika regije koja uz Gorski kotar slovi za ekološki najčišću u Hrvatskoj.

Da stvar po Gospićane bude gora, komunalna voda u njihovom gradu najskuplja je u Hrvatskoj.

Voda u Gospiću poskupjela 100 posto

S početkom ove godine, kako je tada pisao portal Lika-online, cijene komunalnih usluga u pojedinim kategorijama porasle su i više od 100 posto. Konkretno, varijabilni iznos cijene vode za kućanstva porasla je 98 posto - s dotadašnjih 2,42 eura na 4,79 eura po potrošenom kubnom metru.

Još je veće poskupljenje u sektoru gospodarstva, pa poduzetnici i obrtnici umjesto ranijih 2,81 eura po kubnom metru od 1. siječnja ove godine plaćaju 6,27 eura, što je povećanje od čak 123 posto. Voda u Gospiću poskupjela je i socijalno ugroženima koji i dalje imaju povlaštenu tarifu, ali uvećanu za 80 posto - sa 1,72 na 3,13 eura po kubnom metru.

Povrh svega, proljetos je u Gospiću poskupio i odvoz otpada, za 60 posto, a naplata parkiranja čak 150 posto.

"Malo se ulaže, ne znam kud idu novci"

Želeći saznati kako žive Gospićani pod pritiskom enormno naraslih troškova komunalnih usluga i opasnog otpada u svome dvorištu, ali i pod naglo upaljenim svjetlima reflektorima otkako se u javnosti s pravom priča o tom otpadu koji im zdravlje dovodi u pitanje, razgovarali smo s Josipom Milinkovićem, svestranim 61-godišnjakom, umirovljenim časnikom Hrvatske vojske, braniteljem iz Domovinskog rata, maratoncem, planinarom, biciklistom, glazbenikom i ekološkim aktivistom koji je bio među prvima koji su upozoravali na gomilanje opasnog otpada u Gospiću.

"Vodu na kojoj ležimo, lički vodonosnik, pokojni je hidrogeolog i speleolog Srećko Božičević nazvao središnjim živčanim sustavom Hrvatske u globalnim promjenama. Onda znate koliko je važna", rekao nam je na početku.

Potom se dotaknuo vode u Gospiću, najskuplje u Hrvatskoj. Njemu je iznos računa za vodu porastao, kaže, skoro sto posto.

"U infrastrukturu se vrlo malo ulaže, a kud' svi ti novci odlaze, ne znam. Vodovod u mojoj ulici napravljen je još 1950-ih i otad se tamo ništa puno nije mijenjalo. Kad se nešto radi, uglavnom se krpa. Gubici vode su veliki, a ne znam ni koliko ovdje ima stručnih ljudi da upravljaju tom situacijom."

"Mnogi su jako uplašeni, kupuju vodu u bocama"

Otkako se saznalo da među otpadom odloženim u prostoru nekadašnjeg PPK Velebita ima i opasnog otpada koji dugoročno može zagaditi vodu i tlo, mnogi u Gospiću su, kaže nam Milinković, jako uplašeni.

"Ja i dalje pijem vodu iz slavine vodeći se time da su naša izvorišta van dosega tog otpada. Međutim, znam da zaista veliki broj ljudi ovdje kupuje flaširanu vodu i zabrinuti su. Mnogi mladi razmišljaju, što bi rekli clashovci, jel' da odu ili ne ("Should I Stay Or Should I Go"). Kada smo stvorili državu, Liku sam zamišljao baš kao zelenu, ekološku destinaciju i to ne samo deklarativno. Međutim, strukture su mišlju, riječju, djelom i propisom napravile puno loših stvari", ističe.

U samom Gospiću, kaže, malo toga ima. I ljudi i posla.

"Uglavnom posluju građevinske firme, a većina zaposlenih radi u državnim i lokalnim institucijama."

"Negledljiva je bila predstava političke elite u Gospiću"

Milinković nam kaže kako od sjednice Odbora za zaštitu okoliša u ponedjeljak u Gospiću, započete pa prekinute, nije očekivao puno, ali nije ni očekivao da će se pretvoriti u političku predstavu.

"Baš mi je bila negledljiva ta jeftina politička predstava nacionalne i lokalne političke elite. Iako je to bila sjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša, svi ti koji su bili tamo ovdje su bili gosti, a mi domaćini. I nas se trebalo nešto pitati, a ne dolaziti, slikati se i skupljati političke poene. To zaista nema smisla."

Problem silnog odloženog otpada u Gospiću je, kaže, izvanredna situacija koju treba rješavati odmah bez puno procedura.

"Da smo na početku rata kada je trebalo nabavljati oružje, poštivali procedure nikada se ne bi naoružali i obranili. Tako i sada u miru. Ako je izvanredna situacija s otpadom u Gospiću ili Benkovcu ili Poznanovcu, treba odmah poduzeti nešto, a ne čekati."

"Ljudi su prijavljivali, strukture nisu reagirale"

Naš sugovornik smatra ponižavajućima i tvrdnje da Gospićani nisu vidjeli šlepere s otpadom koji su godinama stizali na odlagalište kod silosa u bivšem PPK-u Velebit.

"Ljudi su vidjeli i prijavljivali. Mi smo mali grad i nemoguće je da se nešto ne zna i ne primijeti. Znam da su obični ljudi govorili, prijavljivali, ali nitko od onih u strukturama nije reagirao. Nažalost, ako si trinaesto prase i nisi u političkoj stranci, možeš samo dizati glas, ali ne možeš puno napraviti."

Kao hrvatski branitelj Milinković je u Domovinskom ratu čuvao Gospić upravo s vrha silosa podno kojega je sada nagomilano tisuće tona otpada.

"Na vrhu je bio protuzrakoplovni top, mijenjali smo se gore. Dva dana bio bih tamo, a jedan dan na prvoj crti bojišnice. I tako u krug", kaže.

U silos se nekad dovozilo žito, a kasnije opasni otpad

Nakon rata postao je časnik Hrvatske vojske i bio je u mirovnim misijama u Afganistanu i Siriji. No iz Gospića nikad nije selio jer nije želio živjeti igdje drugdje.

"Volim ovaj grad iako je izgubio puno svoje urbanosti. Znam da je to i stoga što je manje ljudi ovdje. Pa svi stanovnici Like danas stanu na splitski Poljud. Promijenilo se vrijeme, a s njim i ljudi i njihove navike. Ali ostao sam ovdje."

Jedna od tih promjena o kojima govori, a upravo sada može poslužiti kao metafora tranzicije nagore, vezana je uz već spomenuti silos.

"PPK Velebit bio je veliki privredni subjekt, poljoprivredni i prehrambeni kombinat. Kao dijete sam s ocem tamo dovozio na prikolici žito i krumpire za otkup ili u zamjenu za brašno i stočnu hranu. Tamo je bila i pekara i mljekara i mesnica, imali su stoku... Cijeli proizvodni krug je bio zatvoren, bili smo samodostatni. Sjećam se kako se u silos dovozio urod u traktorskim prikolicama ili na zaprežnim kolima, a desetljećima kasnije kamioni su tamo dovozili otpad."

"Krš i otpad su dva nespojiva pojma"

Milinković kaže kako mu se problem otpada u Gospiću i drugdje čini toliko kompleksnim da jednostavno nema predodžbu kako će biti okončan.

"Kao laik vidim da je otpad tamo izmiješan. A tko će to razdvojiti, opasni od neopasnog otpada, ne znam. Taj otpad tamo stoji, izložen svim vremenskim utjecajima: suncu, kiši, vjetru. Ponekad se, pogotovo kad je vruće, osjeti oštar miris. Čini mi se da je jedina opcija sve to skupa odvesti. No čak i najvećem laiku, ako je u osnovnoj školi pažljivo slušao predmet Priroda i društvo, a u srednjoj školi biologiju, jasno je da su dva pojma nespojiva: krš (porozno krško tlo, nap.a.) otpad. Nitko nije protiv zakonskih procedura, ali baš zbog te nespojivosti krša i otpada ovo kod nas trebalo je hitno rješavati", ispričao nam je ovaj Gospićanin prije nego što danas (četvrtak) započne izvanredno dvodnevno zasjedanje Hrvatskog sabora o otpadu u Gospiću.