Drijemati popodne ili ne? Znanstvenici sve više proučavaju 'podijeljeni san'

Takav podijeljeni san nije karakterističan samo za muslimanske zemlje. Tinejdžeri, novi roditelji, žene u perimenopauzi i menopauzi te starije osobe diljem svijeta često imaju poteškoća s odspavanjem preporučenih sedam do devet sati u jednom komadu.

Rani početak škole i radnog vremena ostavlja noćne tipove bez dovoljno sna. Radnici u smjenama moraju uskladiti dnevne obveze s noćnim radom pa spavaju kad god za to imaju priliku. A stanovnici nekih od najtoplijih područja svijeta izbjegavaju podnevne vrućine popodnevnim odmorom, piše Science News.

Unatoč tome što su različiti oblici drijemanja vrlo rašireni, znanstvenici su se uglavnom usredotočili na monofazni san, odnosno jedan neprekinuti blok spavanja, navode istraživači u pregledu objavljenom 25. kolovoza u časopisu Brain Medicine. No način na koji spavamo važan je jednako kao i količina sna.

To znači da stručnjaci za spavanje trebaju više pažnje posvetiti obrascima u kojima ljudi kombiniraju temeljni noćni san s jednim ili više dnevnih odmora tijekom 24 sata.

Za početak, potrebno je na drijemanje gledati šire od jednostavne podjele na one koji drijemaju i one koji to ne čine, ističe drugi tim istraživača u kolovoškom izdanju časopisa Sleep Health. Uostalom, drijemanje se razlikuje po trajanju, vremenu u danu, učestalosti i društvenom značenju.

Tretiranje svih oblika drijemanja kao istih, što je često slučaj, dovelo je do vrlo različitih rezultata istraživanja. Neki znanstvenici zaključili su da drijemanje šteti zdravlju, dok su drugi utvrdili upravo suprotno.

U toj buci rezultata često se gubi odgovor na pitanje kako savjetovati milijune umornih ljudi.

U teoriji, podjela sna na više dijelova mogla bi pomoći ljudima da skupe dovoljno sati sna, kaže stručnjakinja za zdravlje na radu Line Victoria Moen, koja nije sudjelovala ni u jednom od ta dva istraživanja. No kako takav strateški podijeljen san dugoročno utječe na zdravlje i dobrobit, još nije poznato.

„Dokazi su previše fragmentirani“, kaže Moen iz Nacionalnog instituta za zdravlje na radu u Oslu.

Povijest „dvostrukog sna“

Kroz povijest se obrasci spavanja pokazali iznenađujuće raznolikima. Jedan od upečatljivijih primjera je obrazac dvostrukog sna srednjovjekovnih Europljana, opisan u knjizi povjesničara A. Rogera Ekircha At Day’s Close: Night in Times Past iz 2006. godine.

Ljudi su obično odlazili spavati kada bi zašlo sunce, a zatim se budili usred noći kako bi meditirali, obavljali jednostavne kućanske poslove ili imali spolne odnose, navodi Ekirch sa Sveučilišta Virginia Tech. Nakon toga ponovno bi zaspali i spavali do izlaska sunca.

Takav prekid sna više se ne uklapa lako u suvremeni svijet okupan električnim svjetlom i ekranima koji nas drže budnima dugo nakon zalaska sunca. No bi li se takav bifazni obrazac spavanja mogao prilagoditi potrebama suvremenog čovjeka?

Ljudi diljem industrijaliziranog svijeta kronično pate od nedostatka sna. Nedovoljno spavanja povezano je s brojnim psihičkim i fizičkim zdravstvenim problemima, uključujući poteškoće s pamćenjem i budnošću, slabije radne sposobnosti, probleme sa srcem i pretilost.

Stručnjaci ljudima uglavnom savjetuju bolju higijenu spavanja, poput prigušivanja svjetla i izbjegavanja ekrana nekoliko sati prije odlaska u krevet. No takvi univerzalni savjeti često zanemaruju stvarnost suvremenog života.

Nema konsenzusa o dugom drijemanju

Ljudska biologija ipak donekle podupire ideju dnevnog odmora.

Dva procesa određuju kada i kako spavamo. Pritisak za spavanjem raste što smo dulje budni. Istodobno, cirkadijalni ritmovi, kojima upravlja prirodno i umjetno svjetlo, potiču tijelo na lučenje hormona – melatonina pri slabom svjetlu i kortizola nakon buđenja.

Otprilike nakon ručka, kraći „ultradijanski“ ritmovi, potaknuti nakupljanjem potrebe za snom te promjenama tjelesne temperature i razine šećera u krvi, mogu izazvati nagli pad energije.

Ako se toj pospanosti odgovori kratkim drijemanjem kraćim od pola sata, to je povezano s većom budnošću i boljim kognitivnim sposobnostima.

No treba biti oprezan. Kraća drijemanja raspoređena tijekom cijelog dana mogu štetiti mentalnom i fizičkom zdravlju, objavili su istraživači u lipnju 2021. u časopisu Sleep Health.

Ali što je s obrascem dvostrukog sna koji bi bolje odgovarao modernom dobu, u kojem ljudi kasno odlaze spavati, a rano ustaju zbog škole ili posla? Bi li takvim ljudima koristila duga noćna faza sna uz dugo poslijepodnevno spavanje?

Znanost zasad nema jasan odgovor.

Poslijepodnevno drijemanje dulje od sat vremena povezano je s većom vjerojatnošću pretilosti i povišenom razinom šećera u krvi, što je čimbenik rizika za razvoj dijabetesa tipa 2, objavili su Al-Abri i njegovi suradnici u listopadu 2022. u časopisu Frontiers in Psychology.

„Obično ljudima savjetujem da, ako drijemaju, to bude kraće od pola sata“, kaže Al-Abri.

No istraživanje provedeno na sasvim drugačijoj skupini – vrhunskim nogometašima u Australiji – sugerira da bi dugo poslijepodnevno spavanje moglo pomoći u nadoknađivanju manjka sna uzrokovanog ranim treninzima i kasnim utakmicama.

Istraživači su u laboratorij doveli 12 profesionalnih nogometaša i pomoću elektroda mjerili koliko im treba da zaspu te pratili faze i kvalitetu sna tijekom jedno- ili dvosatnog poslijepodnevnog spavanja.

Iako su bili odmorni, sportaši su zaspali za manje od 10 minuta, izvijestio je tim u rujnu u časopisu Clocks & Sleep.

Istraživači pretpostavljaju da bi strateško prilagođavanje duljine drijemanja moglo pomoći u različitim aspektima tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Razlog je taj što je duljina drijemanja utjecala na obrasce spavanja sportaša.

Ciklusi spavanja traju otprilike 90 minuta i uključuju dvije faze: lagani REM san, koji je često povezan sa sanjanjem, te ne-REM san, koji uključuje duboki san.

Istraživanja pokazuju da je REM san povezan s boljim učenjem i pamćenjem, dok je duboki san povezan s oporavkom nakon fizičkog napora. Sportaši koji su drijemali jedan sat proveli su veći dio vremena u dubokom snu u usporedbi s onima koji su spavali dva sata, dok su potonji imali dulju REM fazu.

To upućuje na mogućnost da bi kraće drijemanje moglo pogodovati fizičkom oporavku, dok bi dulje moglo pomoći u usvajanju novih vještina, navode istraživači. To i druga istraživanja počinju pokazivati da bi, pod pravim uvjetima, dugo drijemanje moglo biti korisno, kaže Anastasi Kosmadopoulos, istraživačica spavanja sa Sveučilišta CQUniversity Australia u Adelaideu.

„Spavanje u dva bloka, umjesto u jednom, nije štetno za ukupnu dnevnu budnost ili sposobnost funkcioniranja nakon buđenja.“

Savjeti o spavanju trebali bi biti prilagođeni pojedincu

Drugo je pitanje mogu li se rezultati dobiveni na vrhunskim sportašima primijeniti na ostatak populacije. U budućnosti bi savjeti o spavanju trebali biti personalizirani, smatraju Sena Ribeiros i Reis.

Takva bi personalizacija trebala uključivati i genetsku analizu, objavili su istraživači u siječnju 2025. u časopisu Obesity.

Sklonost drijemanju u velikoj je mjeri nasljedna, pokazala su njihova ranija istraživanja. U ovoj studiji, provedenoj na više od 1.200 sudionika iz Španjolske, istraživači su procijenili genetsku sklonost pojedinca drijemanju koristeći više od milijun genetskih varijanti.

Osobe koje su postupale suprotno svojoj genetskoj predispoziciji – primjerice drijemale kada to prema toj predispoziciji nisu trebale ili obrnuto – imale su veći rizik od pretilosti. Kod onih koji su slijedili svoju genetsku predispoziciju taj povećani rizik nije zabilježen.

U svom pregledu objavljenom u kolovozu u časopisu Sleep Health, članovi istog istraživačkog tima izdvojili su osam ključnih obilježja drijemanja koja bi znanstvenici trebali mjeriti.

Osim genetske predispozicije te učestalosti, trajanja i vremena drijemanja, istraživači bi trebali uzeti u obzir i motivaciju pojedinca za drijemanje, kulturno i kućno okruženje, godišnje doba te stanje spavanja.

Stručnjaci ne moraju dokazati da je spavanje u dva bloka bolje od spavanja u jednom, kaže Sena Ribeiros. Trebaju samo pronaći načine da ljudima koji ne mogu ostvariti potreban san u jednom noćnom bloku pomognu da mu se što više približe.

„Trebali bismo na [san] gledati personaliziranije, umjesto da svima jednostavno kažemo: 'U redu, pokušajte odspavati tih sedam sati'“, kaže.