Izrael je uništio škole u Gazi, učitelji pokušavaju spasiti obrazovni sustav: "Djeca Palestine imaju pravo učiti"

Trinaestogodišnja Saida Abdullah stajala je u subotu pred nekoliko desetaka svojih školskih kolega, okupljenih pod ceradama razapetima među maslinama na poljoprivrednoj parceli u četvrti Sheikh Radwan, na sjeveru grada Gaze.

„Živjela slobodna i arapska Palestina!”, uzviknula je. „Slava i vječnost našim pravednim mučenicima!”

Djeca su za njom ponovila slogane i započela novi školski dan u školi Al-Karama, jednom od niza improviziranih obrazovnih centara otvorenih tijekom posljednjih nekoliko mjeseci u Gazi, gdje je školski sustav desetkovan u genocidnom ratu koji vodi Izrael.

Školu Al-Karama pohađa 200 dječaka i djevojčica u dobi od četiri do 17 godina, a nedostaju joj i najosnovnija nastavna sredstva. Učenici nastavu prate sjedeći na tlu, u jednom od dvaju šatora ili na otvorenome, bez bilježnica, klupa i školske ploče.

Ravnateljica škole Ghadeer Odeh rekla je za Drop Site News da ju je osnovala nakon takozvanog primirja u listopadu 2025. godine, „kako bih se borila protiv neznanja koje je počelo prijetiti novom naraštaju Palestinaca u Gazi”.

Prije genocida Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali imali su jednu od najviših stopa pismenosti na svijetu. Ona je 2020. premašivala 97 posto, unatoč brutalnoj izraelskoj okupaciji.

Izrael tijekom genocida ubio oko 20.000 djece

No gotovo 700.000 palestinske djece u Gazi već je gotovo tri godine lišeno redovite nastave uživo, navodi UNICEF. Oštećeno je gotovo 98 posto školskih zgrada, a više od 93 posto njih — 526 od ukupno 564 — zahtijeva opsežnu obnovu ili potpunu rekonstrukciju kako bi ponovno postale funkcionalne. Sve učionice koje su ostale upotrebljive pretvorene su u skloništa za raseljene.

Tijekom rata Izrael je ubio oko 20.000 djece školske dobi i više od 530 učitelja u Gazi, prema riječima Monira Abu Zaitera, ravnatelja obrazovanja u istočnoj Gazi. Deseci tisuća drugih su ranjeni, mnogi s ozljedama koje su im promijenile život.

Pokolj nije zaustavilo ni „primirje”. Od stupanja sporazuma na snagu u listopadu Izrael je ubio najmanje 300 djece — prosječno jedno dijete na dan. Prema Abu Zaiteru, od početka rata Gazu je napustilo i oko 19.500 učenika.

„Kriza ne znači samo propuštene školske dane, nego uzrokuje i ozbiljan gubitak znanja: bez redovite nastave i vježbe slabe temeljne vještine čitanja, pisanja i računanja, zbog čega se djeca teže vraćaju u školu i napreduju u skladu sa svojom dobi”, naveo je UNICEF u travanjskom izvješću.

Usred razaranja, obrazovne inicijative koje vode vlasti te one pokrenute u zajednici, poput škole Al-Karama, nastoje koliko mogu popuniti nastalu prazninu.

Škola Al-Karama

Nedugo nakon što je Izrael u listopadu 2023. pokrenuo napad, Odeh i njezina obitelj bili su prisiljeni napustiti svoj dom u gradu Gazi. Tijekom sljedećih mjeseci raseljeni su 13 puta — bježali su iz različitih dijelova Pojasa nastojeći preživjeti neprekidno bombardiranje.

Ubrzo nakon što je „primirje” stupilo na snagu 10. listopada 2025., a kampanja bombardiranja po načelu spaljene zemlje svedena na povremene napade, Odeh se vratila u grad Gazu. Mjesec dana poslije osnovala je školu Al-Karama.

U školi se predaju samo četiri predmeta: arapski, engleski, matematika i prirodne znanosti. Ostali predmeti koje su učenici u Gazi učili prije rata, poput tjelesnog odgoja, umjetnosti, tehnologije i građanskog odgoja, izbačeni su.

Kao i druge obrazovne inicijative pokrenute u Gazi, škola Al-Karama velik naglasak stavlja na poboljšanje mentalnog zdravlja djece i pomaganje u nošenju s golemim traumama proživljenima tijekom gotovo tri godine genocida obilježenog bombardiranjem iz zraka, raseljavanjem i izgladnjivanjem.

Prošloga vikenda škola je organizirala ljetni kamp kako bi pokušala ublažiti psihičke patnje učenika. Djeca su zajedno pjevala i plesala među maslinama te dobila prostor da govore o svojim iskustvima i onome čemu su svjedočila.

Trinaestogodišnja Mais Fayad obratila se ostalim učenicima s bolnom rječitošću koja uvelike nadilazi njezine godine.

"Koje bi srce uopće moglo podnijeti sve ovo, Bože?"

„Rat je ubio ono što je preostalo od naših snova i uništio naše domove i škole. Ovaj rat boli. Strahom i užasom rastrgao nam je srca. Koje bi srce uopće moglo podnijeti sve ovo, Bože? Osjećate da su vaša sreća, vaš mir i krov nad glavom izdaja. Sram vas je biti sretni kako ne biste izdali njihovu tugu, a bol vlastite nemoći potiskujete ispričavajući im se što ste ostali živi”, rekla je.

Aseel Shaher, čiji dvanaestogodišnji sin Mohammed pohađa školu Al-Karama, rekla je za Drop Site da je rat stvorio novi naraštaj učenika lišenih obrazovanja, ali da su im škole poput Al-Karame „ulile nadu da se život može vratiti u Gazu”.

Shaher i njezina obitelj tijekom rata raseljeni su više od sedam puta. Zapali su u siromaštvo nakon što je njezin suprug ostao bez trgovine odjećom, pa je obitelj bila prisiljena poslati Mohammeda da radi na uličnim tržnicama i pomogne osigurati hranu.

„Nikada mi nije bilo drago što moje dijete radi. Ali ništa nismo mogli učiniti”, rekla je Shaher. „Sada se ostvarilo ono čemu sam se nadala: moje dijete više ne radi na tržnici i vratilo se učenju.”

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci džamije, društveni centri i javne knjižnice otvorili su vrata učenicima kako bi poslužili kao privremeni obrazovni centri. Improvizirane škole mogu djelovati samo zahvaljujući stotinama učitelja koji dobrovoljno ulažu svoje vrijeme i trud.

„Obrazovne inicijative iznikle u zajednici učenicima pružaju nastavu iz temeljnih predmeta, uz rekreativne aktivnosti i programe koji im olakšavaju teret rata te barem donekle nadoknađuju izgubljeno obrazovanje i školovanje”, rekao je za Drop Site Mohammed Al-Koumi, učitelj arapskog jezika koji radi kao volonter.

„Djeca u Palestini imaju pravo učiti, igrati se te ostvariti nade i ambicije koje je rat ugasio.”

Al-Koumi je upozorio i da se intenzitet rata jest smanjio, ali da on nije završio. Roditelji se i dalje boje slati djecu u školu zbog opasnosti da ih izraelska vojska bombardira, granatira ili na njih puca.

Ministarstvo obrazovanja u Gazi nastojalo je promicati i nastavu na daljinu kako bi se uključio veći broj djece. Učitelji lekcije postavljaju na internet, gdje su dostupne putem mobilnih aplikacija.

Međutim, ozbiljno pogoršanje internetskih usluga zbog izraelskih napada na telekomunikacijske tornjeve, česti nestanci električne energije te velika nestašica pametnih telefona i računala uslijed izraelske blokade onemogućili su velikom dijelu učenika pristup online nastavi. Prema Abu Zaiteru, trenutačno je u nju uključeno samo 14 posto ukupnog broja učenika.

Zbog toga su roditelji, učitelji i volonteri počeli stvarati alternative za nastavu uživo i pokretati inicijative u zajednici koje djeci omogućuju da nastave obrazovanje licem u lice, premda u krajnje ograničenim uvjetima i s vrlo malo sredstava.

Pokrenute su brojne kampanje prikupljanja donacija kako bi se osigurale osnovne potrepštine potrebne za barem minimalnu nastavu uživo. Neke inicijative uspjele su učenicima i učiteljima pribaviti klupe, stolove i školske ploče.

Svaki peti učenik izvan obrazovnog procesa

Obrazovni projekti koje vode zajednice i vlasti odigrali su važnu ulogu u osiguravanju „privremenih škola”, rekao je Abu Zaiter. U neki oblik školskog programa uključeno je oko 400.000 djece. Ipak, gotovo 130.000 djece — odnosno svaki peti učenik — još je izvan obrazovnog procesa.

Iako su lokalne i međunarodne institucije, među kojima je i UNICEF, pružile važnu potporu uništenom obrazovnom sektoru, njezin je opseg i dalje daleko ispod stvarnih potreba, dodao je.

Obrazovne inicijative poput škole Al-Karama „ostaju privremena rješenja na koja se ne možemo oslanjati godinama”, rekao je Abu Zaiter. Naglasio je da Izrael mora otvoriti prijelaze prema Gazi kako bi se omogućio ulazak građevinskog materijala, opreme i potrepština — uključujući bilježnice i olovke — te započela obnova školske infrastrukture.

Obraćajući se drugoj djeci u školi Al-Karama, trinaestogodišnja Mais Fayad sve je sažela u nekoliko rečenica:

„Mi smo slomljena djeca Gaze, kojoj je rat razbio srca i oduzeo snove, ambicije i škole. Zar nemamo pravo učiti? Zar nemamo pravo živjeti na sigurnom mjestu, ostvariti svoje snove te spavati u miru i spokoju?”