Što islandsko "ne" znači za europsku politiku proširenja?

Islanđani su u subotu izašli na referendum na kojem su odlučivali treba li njihova zemlja ponovno otvoriti pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Prema rezultatima, 52,8 posto birača glasalo je protiv, čime islandska vlada nema politički mandat za povratak za pregovarački stol.

Island je pritom specifičan slučaj među državama koje teže članstvu u EU. Za razliku od zemalja kandidatkinja koje moraju provesti opsežne institucionalne i političke reforme, riječ je o bogatoj i stabilnoj demokraciji koja već u velikoj mjeri primjenjuje europska pravila.

Tijekom ranijeg procesa pristupanja bilo je otvoreno 27 od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja, dok ih je 11 bilo privremeno zatvoreno. Osim toga, Island je kroz Europski gospodarski prostor i Schengenski prostor već duboko integriran u jedinstveno europsko tržište.

Stručnjaci stoga smatraju da rezultat referenduma prije svega treba promatrati kroz prizmu specifičnih političkih i gospodarskih okolnosti na Islandu, a ne kao znak šireg odbijanja politike proširenja EU-a, piše Euronews.

Zašto je Island ponovno razmatrao članstvo?

Za vladu premijerke Kristrún Frostadóttir ponovno otvaranje pregovora bilo je jedno od ključnih političkih pitanja. Članstvo u EU-u promatrano je kao način jačanja gospodarske i sigurnosne pozicije zemlje.

Island se posljednjih godina suočavao s ozbiljnim ekonomskim pritiscima. Inflacija je u jednom trenutku dosegnula 10,2 posto, dok su kamatne stope dosezale 9,25 posto. Istodobno, geopolitička situacija na Arktiku postaje sve osjetljivija, a dodatnu zabrinutost izazivaju napetosti povezane s Grenlandom.

Ulazak u EU i eventualno uvođenje eura mogli bi smanjiti dio troškova i gospodarskih rizika, dok bi članstvo pružilo i čvršći politički i sigurnosni okvir.

Ipak, dio političara smatra da Islanđani nisu glasali protiv Europe, već protiv članstva koje im, s obzirom na postojeću integriranost, možda ne bi donijelo dovoljno dodatnih koristi.

Za Ukrajinu i Moldaviju članstvo je prije svega sigurnosno pitanje

Situacija je potpuno drukčija u zemljama poput Ukrajine i Moldavije. Za njih članstvo u EU-u nije samo gospodarski projekt, nego i pitanje nacionalne sigurnosti.

Ruska invazija dodatno je ubrzala europske integracije Ukrajine, dok se Moldavija suočava s ruskim pritiscima i pokušajima političkog utjecaja. Obje su zemlje status kandidatkinje dobile 2022. godine, a pregovore o članstvu službeno su otvorile 2024.

Članstvo bi im donijelo pristup jedinstvenom tržištu EU-a, ali i mogućnost korištenja milijardi eura europskih sredstava za modernizaciju, infrastrukturu i obnovu – osobito u slučaju Ukrajine.

Crna Gora i Albanija odmaknule najdalje

Među državama kandidatkinjama trenutačno su najdalje odmaknute Crna Gora i Albanija.

Crna Gora pregovara s Bruxellesom još od 2012. godine te je otvorila svih 33 pregovaračkih poglavlja, od kojih je 18 privremeno zatvoreno. Albanija je kandidatkinja od 2014. godine, a posljednjih je godina ubrzala proces.

Članstvo za obje zemlje znači veći pristup europskom tržištu, ulaganjima i fondovima, ali i pritisak na provedbu reformi. Posebno se traži napredak u borbi protiv korupcije, neovisnosti pravosuđa i jačanju vladavine prava.

Srbija, Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina također članstvo vide kao priliku za gospodarski razvoj i veću političku stabilnost, no njihov je put znatno sporiji.

Srbija s Bruxellesom pregovara više od desetljeća, a napredak usporavaju pitanja odnosa s Kosovom, stanje demokratskih standarda i bliske veze s Rusijom.

Sjeverna Makedonija suočava se s političkim i bilateralnim preprekama sa susjednim članicama EU-a, dok Bosna i Hercegovina još mora provesti niz važnih institucionalnih reformi i ojačati vladavinu prava.

Za sve tri zemlje potencijal članstva je velik: riječ je o pristupu tržištu od oko 450 milijuna ljudi, većim ulaganjima i snažnijoj političkoj poziciji unutar Europe.

Gruzija i Turska najkompliciraniji slučajevi

Najveće prepreke na putu prema EU-u imaju Gruzija i Turska.

Gruzija je status kandidatkinje dobila 2023. godine, ali je proces praktički zapeo zbog zabrinutosti Bruxellesa oko demokratskog nazadovanja i političkog smjera vlasti.

Turska je kandidatkinja još od 1999., a pregovore je otvorila 2005. godine. Riječ je o najdužem kandidatskom procesu, no pregovori su godinama zamrznuti zbog pitanja demokracije, temeljnih prava, vladavine prava i sporova povezanih s Ciprom.

Zašto je proširenje važno i samoj Europskoj uniji?

Za Bruxelles proširenje više nije samo pitanje gospodarskog povezivanja. Sve važniju ulogu imaju sigurnost i geopolitički utjecaj.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, EU želi zemlje u svojem susjedstvu čvršće povezati s europskim političkim i sigurnosnim strukturama. Time se istodobno smanjuje prostor za utjecaj Rusije i Kine u istočnoj Europi i na zapadnom Balkanu.

Posebno su važni Ukrajina i Moldavija zbog svog položaja na istočnom rubu EU-a, dok bi integracija zapadnog Balkana dodatno učvrstila prostor koji je već gotovo u potpunosti okružen državama članicama.

Veća Europska unija značila bi i veće tržište, veću populaciju te snažniju pregovaračku poziciju u trgovini, energetici, vanjskoj politici i sigurnosti.

Nove članice mogle bi dodatno povezati europske prometne, energetske i opskrbne mreže. Zapadni Balkan pritom ima važnu ulogu zbog svog položaja između različitih dijelova kontinenta.

Proširenje ima i snažnu političku komponentu. Države kandidatkinje moraju prije ulaska provesti reforme povezane s vladavinom prava, neovisnošću pravosuđa, temeljnim pravima te borbom protiv korupcije i organiziranog kriminala.

Time Bruxelles dobiva važan alat za poticanje demokratskih reformi i izvan granica Unije.

Kako izgleda put prema članstvu u EU-u?

Članstvo u EU-u temelji se na ispunjavanju uvjeta, a država najprije mora zadovoljiti tzv. Kopenhaške kriterije.

To podrazumijeva stabilne demokratske institucije, poštovanje vladavine prava i ljudskih prava, funkcionalno tržišno gospodarstvo te sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva i primjene europskog zakonodavstva.

Nakon dobivanja statusa kandidatkinje počinje detaljan proces provjere usklađenosti s europskim pravilima. Država potom mora provesti reforme u 35 područja, odnosno pregovaračkih poglavlja, koja su podijeljena u šest tematskih cjelina.

Poglavlja se otvaraju pojedinačno, a privremeno se zatvaraju kada Europska komisija i države članice procijene da je ostvaren dovoljan napredak.

Tek kad su sva poglavlja zaključena, slijedi procjena je li zemlja spremna za članstvo. Odluku potom moraju potvrditi Europski parlament i Vijeće EU-a, nakon čega države članice i kandidatkinja potpisuju i ratificiraju pristupni ugovor.

Cijeli proces može trajati godinama, a brzina ovisi o reformama i političkoj stabilnosti zemlje. Dodatni problem predstavlja činjenica da je za svaki korak potrebna suglasnost svih država članica, piše Euronews.

Trenutačno je Crna Gora najdalje odmakla, s otvorenim svim poglavljima i 18 privremeno zatvorenih. Albanija je otvorila sva poglavlja i zatvorila tri, dok je Srbija otvorila 22 i zatvorila dva. Moldavija i Ukrajina otvorile su poglavlja koja se odnose na temeljna pitanja i vanjske odnose, dok je Sjeverna Makedonija još u fazi provjere usklađenosti. Pregovori s Turskom praktički su zamrznuti od 2018. godine.

Što onda znači islandsko "ne"?

Islandski referendum teško je promatrati kao izravno odbacivanje Europske unije. Island je već duboko povezan s europskim gospodarstvom i institucijama, pa građani očito nisu procijenili da bi puni politički ulazak u EU donio dovoljno dodatnih koristi.

Ipak, rezultat šalje važnu poruku Bruxellesu. Ako čak i bogata, stabilna i već snažno integrirana europska demokracija ne vidi članstvo kao nužan sljedeći korak, EU će morati ponuditi uvjerljiv odgovor na pitanje što članstvo konkretno donosi.

Istodobno, za Ukrajinu, Moldaviju i zemlje zapadnog Balkana članstvo ima sasvim drugačiju težinu – od gospodarskih koristi do sigurnosti, političke stabilnosti i dugoročnog geopolitičkog pozicioniranja.