Zašto toliko zemalja želi ući u Europsku uniju dok najbogatije europske države žele ostati izvan nje?

Ukrajina i Moldavija završile su provjeru usklađenosti svojih zakona s pravnom stečevinom Europske unije. Crna Gora zatvorila je 18 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja i nastoji ostvariti svoj cilj koji je nazvala "28 do 28", odnosno postati članicom 2028., prenosi Euronews.

Albanija se nada da će pregovore zaključiti do 2027. Svaka od tih zemalja siromašnija je, institucionalno manje stabilna ili geografski bliža ruskim granicama nego što će Island ikada biti, a sve žele postati članice Unije.

Island, koji je bogatiji i stabilniji od većine postojećih članica EU-a, rekao je "ne". Na referendumu održanom 29. kolovoza birači su odbacili ponovno pokretanje pristupnih pregovora s 52,8 posto glasova protiv i 47,2 posto za.

Island ostaje dio Europskog gospodarskog prostora (EGP) i schengenskog prostora te će i dalje biti povezan s jedinstvenim europskim tržištem kao i dosad. Jednostavno nije želio napraviti sljedeći korak.

Za zemlje kandidatkinje članstvo u Europskoj uniji može donijeti velike promjene.

"Prednosti članstva u EU-u drukčije su za bogate zemlje koje su već integrirane", kaže Tinatin Akhvlediani, voditeljica programa proširenja u Centru za europske političke studije (CEPS).

Zemlje kandidatkinje poput Ukrajine ili Crne Gore članstvom dobivaju geopolitičko uporište, pristup fondovima i okvir za provođenje reformi koji eventualno nazadovanje čini politički skupim. Island je, s druge strane, već ostvario većinu ekonomskih koristi zahvaljujući članstvu u EGP-u, dok mu sigurnost jamči NATO. Ono što mu je članstvo u EU-u još moglo ponuditi uglavnom je političke prirode: mjesto u institucijama u Bruxellesu u zamjenu za dijeljenje većeg dijela suvereniteta.

"Te su koristi biračima manje opipljive od gospodarskog približavanja ili demokratske konsolidacije", kaže Akhvlediani. "Za zemlje koje već imaju blagostanje, stabilnost i pristup tržištu EU mora ponuditi snažnije političke argumente za članstvo."

Island je, prema njezinim riječima, svojevrstan test tog argumenta, a EU ga nije uspio dovoljno uvjerljivo predstaviti.

Zagovornici članstva imali su konkretne argumente. Kamatna stopa islandske središnje banke iznosi osam posto, u usporedbi s 2,25 posto Europske središnje banke, dok istodobno rastu napetosti na Arktiku otkako je Donald Trump ponovno otvorio pitanje američkog preuzimanja Grenlanda.

Ipak, ni to nije bilo dovoljno. Čak ni sigurnosni argument, zbog kojega se pitanje članstva Islanda u EU-u uopće vratilo na politički dnevni red, nije uspio preokrenuti raspoloženje birača.

"Sigurnosna pitanja pomogla su da se pitanje islandskog članstva u EU-u ponovno vrati na dnevni red, osobito s obzirom na promjene u transatlantskim odnosima, nastavak ruskog rata u Ukrajini i činjenicu da Arktik sve više postaje područje suparništva", kaže Akhvlediani. "Ali sigurnost sama po sebi nije bila dovoljna za pobjedu na referendumu."

"Birači u konačnici odvaguju geopolitičke rizike"

Gotovo svi se slažu da je jedan od presudnih razloga zbog kojih su Islanđani glasali protiv članstva bilo ribarstvo. Oko 90 posto islandskih ribarskih kompanija otvoreno se protivilo članstvu jer nisu željele da islandske vode budu obuhvaćene Zajedničkom ribarstvenom politikom Europske unije.

Akhvlediani ističe da ribarstvo na Islandu "nije samo gospodarski sektor", nego je "usko povezano s nacionalnim identitetom".

Upravo zato, smatra ona, pobijedila je kampanja protiv članstva.

"Birači u konačnici odvaguju geopolitičke rizike u odnosu na vrlo konkretne privatne i domaće interese. Za Island su ribarstvo i suverenitet bili neposredniji i politički važniji od šireg strateškog argumenta za dublju europsku integraciju."

Mika Aaltola, finski zastupnik u Europskom parlamentu iz redova Europske pučke stranke (EPP), istu logiku primjenjuje i na poljoprivredu. Islandski uzgoj ovaca, proizvodnja mlijeka i uzgoj u staklenicima opstaju "iza visokih carinskih zidova", koje bi pravila EU-a promijenila.

"Primarna proizvodnja u surovom okruženju pitanje je opstanka", kaže Aaltola, "a pitanja opstanka ne dijele se s drugima."

Bruxelles se nadao drukčijem rezultatu referenduma, i to iz više razloga. Diplomati su pobjedu zagovornika članstva Islanda opisivali kao svojevrstan test privlačnosti Europske unije, odnosno kao dokaz da Unija može privući bogatu i funkcionalnu demokraciju, a ne samo države koje traže gospodarsku pomoć ili reformski okvir.

"Nije dobra vijest za narativ o proširenju"

Dio europskih dužnosnika nadao se i da bi islandsko približavanje EU-u, zajedno s napretkom Crne Gore prema članstvu, moglo olakšati predstavljanje šire politike proširenja skeptičnim državama članicama.

Akhvlediani je i prije referenduma zastupala takvo stajalište, tvrdeći da bi pobjeda zagovornika članstva pokazala kako je EU privlačan i državama koje nisu siromašne ili politički manje stabilne.

Rezultat referenduma otežava takvu interpretaciju, iako Akhvlediani upozorava da njegov značaj ne treba preuveličavati.

"To nije dobra vijest za narativ o proširenju, ali nije ni odbacivanje europskog projekta", kaže. "Rezultat znači da EU ne može koristiti Island kao dokaz te dodatne privlačnosti."

Prema njezinu mišljenju, referendum ipak potvrđuje jedno strukturno ograničenje europske politike.

"Gospodarska integracija ne dovodi automatski do političke integracije."

Island pritom nije jedina bogata europska država koja je odlučila ostati izvan Unije. Norveška je preko EGP-a u svoje zakonodavstvo uključila približno tri četvrtine pravne stečevine EU-a, ali nikada nije glasala za članstvo.

Ovogodišnja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da članstvo podržava samo 37 posto Norvežana, dok mu se 49 posto protivi. Taj se obrazac nije bitno promijenio otkako su Norvežani članstvo odbacili na referendumima 1972. i 1994.

"Island je vrlo specifičan slučaj"

Švicarska je, umjesto traženja mjesta za stolom unutar institucija EU-a, tijekom protekle godine dodatno produbljivala svoje bilateralne odnose s Unijom.

Bogate europske države izvan EU-a tako imaju nešto što mnoge zemlje kandidatkinje nemaju: funkcionalne alternative punopravnom članstvu koje im omogućuju ostvarivanje većine gospodarskih koristi bez političke cijene članstva.

Ipak, ne smatraju svi islandski rezultat pokazateljem problema s politikom proširenja. Christine Leuchtenmüller iz Zaklade Konrad Adenauer poziva na oprez pri donošenju širih zaključaka.

Island je, kaže, "vrlo specifičan" slučaj, oblikovan desetljećima rasprava o ribarstvu i suverenitetu. Glasanje protiv članstva "prvenstveno bi odražavalo specifične političke i gospodarske okolnosti Islanda", a ne nužno govorilo nešto značajno o politici proširenja u cjelini.

Akhvlediani se slaže da je Island poseban slučaj, ali smatra da pouke njegova referenduma nisu ograničene samo na tu zemlju. Posebno se mogu odnositi na Norvešku.

"Glavna je pouka da EU ne može pretpostaviti da će duboka gospodarska integracija prirodno dovesti do političkog članstva. Za zemlje poput Norveške, a potencijalno i za druge bogate europske demokracije, pitanje je koju dodatnu vrijednost punopravno članstvo nudi u usporedbi s aranžmanima koje već imaju."

Za Ukrajinu, Moldaviju i zemlje zapadnog Balkana odgovor na to pitanje mnogo je jasniji: sigurnost, financijska sredstva i mogućnost učvršćivanja reformi kako bi se spriječilo njihovo buduće poništavanje.

Za Island, Norvešku i Švicarsku situacija je drukčija.

"Bruxelles može poboljšati jest način na koji komunicira"

Akhvlediani ne smatra da bi rješenje trebalo biti stvaranje posebnog modela članstva namijenjenog bogatim demokracijama. Prema njezinu mišljenju, odgovor je jednostavniji, ali istodobno i zahtjevniji.

"Ono što Bruxelles može poboljšati jest način na koji komunicira i objašnjava koristi od članstva: politički utjecaj, sudjelovanje u donošenju odluka, dublju gospodarsku integraciju i stratešku težinu u europskoj sigurnosnoj arhitekturi", kaže.

Podjela u europskoj politici, prema tome, nije samo između zagovornika i protivnika Europske unije. Pitanje je i žele li države imati utjecaj unutar institucija u Bruxellesu ili zadržati veću kontrolu ostankom izvan njih.

Kako je zaključila Akhvlediani, "ako EU želi ostati privlačan geopolitički projekt, ne treba samo pitati zemlje kandidatkinje što moraju učiniti kako bi postale članice, nego im mora i jasno objasniti što zauzvrat dobivaju članstvom".