SAD, Kina i Rusija nadmeću se oko najopasnije zalihe na svijetu: Tko će kontrolirati iranski uranij

S druge strane, Teheran tvrdi da o prijenosu uranija uopće nije ni razgovarao, unatoč izjavama američkog predsjednika Donalda Trumpa da bi SAD mogle preuzeti takozvani „nuklearni prah“, prenosi nova.rs.

Upravo to pitanje postalo je jedno od ključnih u pregovorima o okončanju sukoba. Stručnjaci ocjenjuju da bi ruski prijedlog mogao biti kompromisno rješenje, imajući u vidu dugogodišnju nuklearnu suradnju Moskve i Teherana, ali i višu razinu povjerenja koju Iran ima prema Rusiji nego prema Zapadu, piše Moscow Times.

Posebnu težinu ovoj temi daje činjenica da iranski uranij danas nije samo tehničko pitanje, već središnji geopolitički problem. Zalihe koje Teheran posjeduje postale su predmet globalnog nadmetanja: SAD ih žele ukloniti kako bi spriječile razvoj nuklearnog oružja, dok Rusija i Kina u tome vide priliku za jačanje svojeg utjecaja na Bliskom istoku. Za Iran, međutim, taj materijal predstavlja pitanje suvereniteta, strateške moći i nacionalnog prestiža.

Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju, Iran raspolaže s oko 440 kilograma uranija obogaćenog na 60 posto, što je daleko iznad razine potrebne za civilnu uporabu. Uz to postoje i dodatne količine niže razine obogaćenja. Upravo ovaj materijal od 60 posto izaziva najveću zabrinutost jer se nalazi na samo jednom tehničkom koraku od razine pogodne za nuklearno oružje.

Zbog toga je iranski uranij jedna od najosjetljivijih nuklearnih zaliha na svijetu. Iako Iran tvrdi da program ima isključivo mirnodopske ciljeve, zapadne zemlje strahuju da bi taj materijal mogao relativno brzo biti dodatno obogaćen.

Dodatnu kontroverzu izazvao je Trumpov izraz „nuklearna prašina“, koji nije znanstveni termin, već opis potencijalno oštećenog ili zatrpanog uranija nakon napada na nuklearna postrojenja. Stručnjaci upozoravaju da takav materijal ne nestaje – može ostati u tunelima, ruševinama ili kontejnerima, što znači da bi njegovo vađenje zahtijevalo složene operacije iskapanja i čišćenja.

Upravo tu se pojavljuje ruski prijedlog. Moskva nudi da preuzme, transportira i skladišti iranski uranij, uz nadzor međunarodnih institucija. Iako bi takva operacija bila logistički izuzetno zahtjevna, stručnjaci smatraju da je izvediva, osobito uz sudjelovanje Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Međutim, problem nije samo tehničke prirode. Iran odlučno odbija mogućnost da svoj uranij preda Sjedinjenim Državama, smatrajući to politički neprihvatljivim i simbolički ponižavajućim. Nuklearni program u toj zemlji već desetljećima predstavlja simbol tehnološkog napretka i otpora vanjskim pritiscima.

U međuvremenu, i Kina pokazuje interes za moguće rješenje. Kao najveći kupac iranske nafte, Peking ima snažan motiv spriječiti eskalaciju sukoba i osigurati stabilnost energetskih tokova. Uključivanje Kine dodatno komplicira diplomatsku sliku, ali i potvrđuje koliko je pitanje iranskog uranija postalo globalno.

Sudbina ovih zaliha mogla bi biti presudna za ishod pregovora. Hoće li uranij biti prebačen, razrijeđen, stavljen pod međunarodni nadzor ili ostati u Iranu – to je pitanje koje će odrediti ne samo kraj ovog sukoba, već i budući odnos snaga na Bliskom istoku.